Papa Lav XIII. jednom je svečanom prigodom rekao karmelićanima da njeguju šutnju, jer šutnja podržava molitvu, a bez molitve Karmel je ništa. Osobitost Karmela je neprestana molitva, što potiče na Prvotno pravilo. Karmelske pak ustanove određuju dvije molitvene dobe, jutarnju i večernju, posvećene mislenoj molitvi. To je molitva razgovora s Bogom živim.
Svoju vjernost Bogu i redu sluga Božji o. Gerard Tomo Stantić gradio je na tom temelju mislene, razgovorne molitve.
Kad govori o toj molitvenoj dobi u danu o. Gerard najprije govori o pripremi, zatim o mjestu molitve, o samom tijeku molitve i zahvali. Pođimo redom.
Priprema za molitvu. Za svaki posao valja se pripremiti ako želimo da bude čestito ostvaren. Stari su govorili da je dobra priprava već pola posla.
“Kao što slip nasrne na zid, tako hoće onaj, koji bez priprave moli, ne misleć najpri na svoju ništotinu i Božje veličanstvo!”
Svjestan svoje slabosti, molitelj postaje svjestan da bez Božje pomoći nikako ne može k njemu, Bogu. U pripremi za molitvu, koja ustvari traje čitavoga dana kao takozvana dalja priprava, čovjek spoznaje ali i priznaje svoju slabost.
“Dokle sam živ vazda, a osobito u vrime molitve, moram ponizno vikati kao onaj koji je pao u đubre i davi se. Oprostite me. Ovo je najbolja priprava za molitvu. Ko se ovak moli, tog Isus voli!”
Dakle, u ovom pripravnom vremenu i djelovanju uočavamo svoje grešno stanje i molimo oslobođenje kako bismo se mogli slobodno kretati prostorima molitve. U molitvu unosimo što tijekom dana radimo tj. kako radimo i kako se odnosimo prema poslu i osobama s kojima surađujemo.
“Ko hoće da se dobro moli, prije molitve neka rekne: Isuse izvadi me iz ove smrdljive tamnice, it ovog svita, da te dostojno hvalim!”
Iz izloženoga je vidljivo kao o. Gerard pristupa molitvenoj dobi koju ne smijemo djeliti ni s kim i koja pripada samo Bogu. Izrazi “đubre” i “smrdljiva tamnica” samo žele ukazati na stanja u koja čovjek upada bez Boga. Takav pred Boga ne može i ne smije. Priprava za molitvu postaje sve neophodnijom sastavnicom mosta kojom se prelazi iz svijeta svagdašnjice u svijet razgovora s Bogom.
Mjesto molitve. Sluga Božji je o tome često i rado govorio:
“Za skrušenu molitvu je ugodnije pusto, zanemareno misto, nego nakićeno. Zgodno je misto lipa pustinja al samo za čas da je uživamo…”
Mjesto razgovorne molitve treba biti ispunjeno prisutnošću onoga s kim razgovaramo, a to je Isus. Svakako, na prvom mjestu je kor, samostanska kapela sa svetohraništem. Tu je živa prisutnost Euharistijskog Isusa.
“U zatvorenoj sobi molimo, al stalno i prije svega, ono što je Bogu milo. Budi volja tvoja. Volja tvoja je najbolja i najlipša molitva… Pitajmo sami sebe gdi se bolje možemo moliti: u sobici il u crkvi kada se pivaju lipe pisme. Moramo kazati u sobici.”
Tijek molitve. Vidjeli smo kao je za tijek molitve važna dobra priprema za molitvu, a i samo mjesto molitve. Sada se nameće pitanje, kako što bolje ostvariti samu molitvu. Koja su pomoćna sredstva? Na prvom mjestu je knjiga. Sveta majka Terezija je preporučila da se u mislenoj molitvi služimo dobrom duhovnom knjigom. Teoretičari molitve ovu molitvenu dobu nazivaju molitvom razmatranja, molitvom meditacije i molitvom kontemplacije. Knjiga jako dobra dolazi za ovu prvu, takozvanu molitvu razmatranja. Ona se događa više u razumskom dijelu, gdje nam je potrebno više razmišljati. Sluga Božji se na ovo pitanje osvrće sa već višeg stupnja molitve, kad mu knjiga nije bila potrebna, pa kaže:
“Ko dobro čita tome je od bakra ovaj svit, a ko se razmatra tome je od zlata! Mudri ljudi i pobožne duše mnogo čitaju i znadu, al pobožan život ne imadu jer ne razmatraju dosta!”
Do sada smo vidjeli što nam je činiti kako bi nam razmatranje uistinu bilo “razgovor s Gospodinom” ili razgovorna molitva s Bogom živim. U nastavku će nam sluga Božji izložiti svoje iskustvo molitve razmatranja.
o. Vjenceslav Mihetec, OCD
Evo dobrog recepta kako moliti i Gospodinu se približiti. Slava Bogu na ovakvim smjernicama!