Mjesto za molitvu

Kad smo jednom U Somboru nekolicina nas raspravljali o mjestu razmatranja i o tome što učiniti kad se ne stigne na vrijeme ili kada treba prekinuti radi nekog posla, mišljenja su bila različita. Nismo se mogli usaglasiti. Rasprava je završila bez zaključka.

9336285725_95ca73efca_z

Mnogo godina nakon toga, među člancima o. Gerarda naišao sam na ove riječi:

“Za skrušenu molitvu je ugodnije pusto, zanemareno misto, nego nakićeno. Zgodno je misto lipa pustinja, al stalno i prije svega ono što je Bogu milo; ‘Budi volja tvoja.’ Volja tvoja: najbolja! Molitva najlipša: ‘Oče naš.’ Ponašaj se u molitvi: sebi ništa, Bogu svašta priporučit po njegovoj svetoj volji tj. tako se molit kako možemo, a zadovoljni bit sa tim što dobijemo i stalni budimo u molitvi. Pitajmo samo sebe di se bolje možemo moliti: u sobici na samo, il u crkvi kad se pivaju lipe pisme. Moramo kazati u sobici.”

Ove riječi nije pisao mladić, već zreo muž snažnog iskustva. Mnogi pisci upućuju na to kako je dobro imati vlastito mjesto za molitvu. Mjesto oslobođeno od svega što ne vodi k Bogu i ne govori o Bogu. I Isus govori da treba ući u vlastitu sobu i ondje se pomoliti u Ocu koji vidi u tajnosti. To je, svakako, soba vlastite duše. Soba čista, svijetla i prozračna. Prostor dostojan Boga. Kad čovjek, molitelj, željan Boga, kome je samo Bog dovoljan, ima tako uređen prostor za molitvu, može se kretati po svem svijetu. Svuda i uvijek on je s Bogom.

Također su pripovijedali, koji su poznavali slugu Božjega, kako bi s punim mirom napuštao molitveni kor kad bi ga zvali bolesniku, kad bi mu rekli da je netko zatražio ispovijed. Kad bi to obavio, jednako bi se tako mirno i tiho vratio na svoje mjesto, gdje bi već zatekao Zajednicu. On ništa nije prekinuo, niti iz čega izašao. On nije napustio sobu u kojoj je bio Bog. On ništa nije trebao nadoknađivati, jer ništa nije ni izgubio.

“Pitajmo samo sebe di se bolje možemo moliti: u sobici na samo, il u crkvi kad se pivaju lipe pisme. Moramo kazati u sobici.”

Lijepo ukrašenu crkvu u kojoj se pjevaju lijepe pjesme ne možemo nositi sa sobom, ali svoju sobicu, u kojoj je najljepša pjesma i jedini ukraj Bog, možemo nositi uvijek i svuda.

3316489087_ab9743a7a1_z

Priopćit ću još jednu značajnu misao koja se uklapa u smisao ovoga što izlažem. Piše na jednom mjestu:

“Ja sam lipa slika, ti budi okvir prazan i čekaj, kad će unići u tebe. Onda želi svakom prikazat Mene. Kada čuješ hvalu budi gluh. Kada slipi hvale okvir (tebe); jer Moja je sjajnost, tako da ko Mene samo malo vidi, tebe, okvir već ne vidi. Zato koji tebe vide, znak je da su slipi za duhovnu lipotu i Mene ne vide. Zato, dakle, vide sebe. Ako hoćeš, dakle, da ne budeš slip u duši, moraš biti gluh u tilu, kada čuješ da tebe kogod hvali. Ti nemaš kada štogod vidit il mislit nego Mene.”

Sobica o kojoj je govorio ranije jesam ja, moja duša. Ona je okvir. U taj okvir dolazi slika, slika Božja. Ta slika treba izazvati ushit u onome koji se pokazuje, ili pak u onome koji ju traži. Moj zadatak je pokazivati sliku Božju, a ne sebe. Ako ne radim tako, krivo radim. Čovjek ne treba mene, nego Boga. Ja sam samo Bogonosac. Zadatak mi je biti gluhim na takva traženja koja traže okvir, i na pohvale koje hvale sobicu. Osobe slijepe za duhovnu ljepotu zadovoljavaju se okvirom i sobica im treba biti nakićena lijepim cvijećem i krasnim slikama. Oni nemaju oka za Boga. Stoga sluga Božji dodaje:

“Kao što slip nasrne na zid, tako hoće onaj, koji bez priprave Boga moli, ne misleć najprije na svoju ništetnost i Božje veličanstvo.” Jedan od bitnih uvjeta za molitvu u sobici, u okviru, jest: “…srce čistom ljubavlju napunit, a posli toga crkvu lipo kitit.”

Dobio sam odgovor na ona pitanja o kojima smo davno raspravljali u samostanskom klaustru, to jest o mjestu molitve i o prekidima. Dakle, voditi mi je veliku brigu o Bogu koji želi boraviti u hramu moje duše. O Bogu na prvome mjestu, o sobici i okviru samo toliko koliko je potrebno da Bogu bude ugodno i da okvir ne sakrije. Otud proizlazi ona stara: “Kad je Bog na prvome mjestu, sve druge stvari su na pravome mjestu.”

Prema tome, jedan od najzdravijih plodova molitve jest da ga vidim i da uživam u njegovoj neizrecivoj ljepoti, te da iz mene bude ponuđen onima koji ga svim srcem traže.

o. Vjenceslav Mihetec, OCD

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: