Kad smo jednom U Somboru nekolicina nas raspravljali o mjestu razmatranja i o tome što učiniti kad se ne stigne na vrijeme ili kada treba prekinuti radi nekog posla, mišljenja su bila različita. Nismo se mogli usaglasiti. Rasprava je završila bez zaključka.
Mnogo godina nakon toga, među člancima o. Gerarda naišao sam na ove riječi:
“Za skrušenu molitvu je ugodnije pusto, zanemareno misto, nego nakićeno. Zgodno je misto lipa pustinja, al stalno i prije svega ono što je Bogu milo; ‘Budi volja tvoja.’ Volja tvoja: najbolja! Molitva najlipša: ‘Oče naš.’ Ponašaj se u molitvi: sebi ništa, Bogu svašta priporučit po njegovoj svetoj volji tj. tako se molit kako možemo, a zadovoljni bit sa tim što dobijemo i stalni budimo u molitvi. Pitajmo samo sebe di se bolje možemo moliti: u sobici na samo, il u crkvi kad se pivaju lipe pisme. Moramo kazati u sobici.”
Ove riječi nije pisao mladić, već zreo muž snažnog iskustva. Mnogi pisci upućuju na to kako je dobro imati vlastito mjesto za molitvu. Mjesto oslobođeno od svega što ne vodi k Bogu i ne govori o Bogu. I Isus govori da treba ući u vlastitu sobu i ondje se pomoliti u Ocu koji vidi u tajnosti. To je, svakako, soba vlastite duše. Soba čista, svijetla i prozračna. Prostor dostojan Boga. Kad čovjek, molitelj, željan Boga, kome je samo Bog dovoljan, ima tako uređen prostor za molitvu, može se kretati po svem svijetu. Svuda i uvijek on je s Bogom.
Također su pripovijedali, koji su poznavali slugu Božjega, kako bi s punim mirom napuštao molitveni kor kad bi ga zvali bolesniku, kad bi mu rekli da je netko zatražio ispovijed. Kad bi to obavio, jednako bi se tako mirno i tiho vratio na svoje mjesto, gdje bi već zatekao Zajednicu. On ništa nije prekinuo, niti iz čega izašao. On nije napustio sobu u kojoj je bio Bog. On ništa nije trebao nadoknađivati, jer ništa nije ni izgubio.
“Pitajmo samo sebe di se bolje možemo moliti: u sobici na samo, il u crkvi kad se pivaju lipe pisme. Moramo kazati u sobici.”
Lijepo ukrašenu crkvu u kojoj se pjevaju lijepe pjesme ne možemo nositi sa sobom, ali svoju sobicu, u kojoj je najljepša pjesma i jedini ukraj Bog, možemo nositi uvijek i svuda.
Priopćit ću još jednu značajnu misao koja se uklapa u smisao ovoga što izlažem. Piše na jednom mjestu:
“Ja sam lipa slika, ti budi okvir prazan i čekaj, kad će unići u tebe. Onda želi svakom prikazat Mene. Kada čuješ hvalu budi gluh. Kada slipi hvale okvir (tebe); jer Moja je sjajnost, tako da ko Mene samo malo vidi, tebe, okvir već ne vidi. Zato koji tebe vide, znak je da su slipi za duhovnu lipotu i Mene ne vide. Zato, dakle, vide sebe. Ako hoćeš, dakle, da ne budeš slip u duši, moraš biti gluh u tilu, kada čuješ da tebe kogod hvali. Ti nemaš kada štogod vidit il mislit nego Mene.”
Sobica o kojoj je govorio ranije jesam ja, moja duša. Ona je okvir. U taj okvir dolazi slika, slika Božja. Ta slika treba izazvati ushit u onome koji se pokazuje, ili pak u onome koji ju traži. Moj zadatak je pokazivati sliku Božju, a ne sebe. Ako ne radim tako, krivo radim. Čovjek ne treba mene, nego Boga. Ja sam samo Bogonosac. Zadatak mi je biti gluhim na takva traženja koja traže okvir, i na pohvale koje hvale sobicu. Osobe slijepe za duhovnu ljepotu zadovoljavaju se okvirom i sobica im treba biti nakićena lijepim cvijećem i krasnim slikama. Oni nemaju oka za Boga. Stoga sluga Božji dodaje:
“Kao što slip nasrne na zid, tako hoće onaj, koji bez priprave Boga moli, ne misleć najprije na svoju ništetnost i Božje veličanstvo.” Jedan od bitnih uvjeta za molitvu u sobici, u okviru, jest: “…srce čistom ljubavlju napunit, a posli toga crkvu lipo kitit.”
Dobio sam odgovor na ona pitanja o kojima smo davno raspravljali u samostanskom klaustru, to jest o mjestu molitve i o prekidima. Dakle, voditi mi je veliku brigu o Bogu koji želi boraviti u hramu moje duše. O Bogu na prvome mjestu, o sobici i okviru samo toliko koliko je potrebno da Bogu bude ugodno i da okvir ne sakrije. Otud proizlazi ona stara: “Kad je Bog na prvome mjestu, sve druge stvari su na pravome mjestu.”
Prema tome, jedan od najzdravijih plodova molitve jest da ga vidim i da uživam u njegovoj neizrecivoj ljepoti, te da iz mene bude ponuđen onima koji ga svim srcem traže.
o. Vjenceslav Mihetec, OCD