U molitvi Očenaša (Mt 6,9-13) središnja prošnja odnosi se na dolazak kraljevstva Božjega: „Dođi kraljevstvo tvoje.“ Ta je nakana toliko važna da se i susljedna molba na nju odnosi, samo drugačijim riječima: „Budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji.“
Doista, kraljevstvo Božje nije neko mjesto na kugli zemaljskoj ili neki kutak u ogromnom svemiru, gdje bi čovjek mogao pronaći zastavu kraljevstva Božjega i reći: „Evo, sad sam napokon u kraljevstvu Božjem“, kao da je riječ o nekoj državi u koju tek treba stići. „Kraljevstvo Božje je među vama“ (Lk 17,21), veli Isus za ljude svih prostora i vremena. Kraljevstvo Božje nije ograničeno vremenom ni prostorom. I zato može biti bilo gdje i bilo kada.
Jedini uvjet da se kraljevstvo Božje dogodi jest da postoji netko tko će poštivati i slušati Božju volju. Ako se Božja volja poštuje i uvažava, onda je tu kraljevstvo Božje, onda je tu Bog kralj koji zapovijeda i vlada. Tako se otkriva i način na koji se dolazi do kraljevstva Božjega: vršenjem volje Božje.
Poput svakog pravog Božjeg čovjeka, i o. Gerard je znao da je u životu zapravo najvažnije izvršavati volju Božju, jer je to jedini način na koji Bog želi da se na ovoj zemlji ostvari njegovo, Božje, kraljevstvo. Istovremeno, kao svaki zreli vjernik s iskustvom, o. Gerard je svjestan da je glavna zapreka dolasku kraljevstva Božjega često upravo vlastita osobna volja, onda kad ne vodi računa o Bogu i njegovim planovima. Zato je potrebno poraditi na tome da se naša osobna volja usuglasi, uskladi s Božjom.
Stari je to nauk mističnog iskustva o sjedinjenju volja, koji o. Gerard puku jednostavno predstavlja u svakodnevnoj slici iz kuhinje: „Svoju volju u Božjoj volji skuhati.“ Kao što u loncu različiti sastojci svaki pojedinačno doprinose jedinstvenom okusu, tako i ljudska volja doprinosi ostvarenju Božjeg kraljevstva kad se dade skuhati od božanskog kuhara. Znači li to da onda ljudska volja mora ,,ispariti“, nestati iz lonca? Naime, upravo tako tumači ovo kuhanje o. Gerard: „Kuhanje volje molitelja u Božjoj volji treba imati takav učinak da ljudska volja izvjetri.” Treba ipak imati na pameti da nije izvjetrila sva ljudska volja, jer bi onda mistici bili poput „zombija“, poput živih mrtvaca ili robota koji više nemaju svoje volje.
To ne! Jer Gospodin Isus nije došao da od nas učini žive mrtvace, nego da nam daruje život u izobilju (Iv 10,10). Zato to isparavanje treba shvatiti u odnosu na tvrdoću ljudske volje, na njenu sebičnost, a ne na samu volju kao takvu. Kao što mrkva ili celer prigodom kuhanja juhe smekšavaju, gube tvrdoću, ali ostavljaju svoj fini okus, tako i kuhanje volje u Božjoj volji čini da ljudska volja gubi svoju tvrdoću oholosti i sebičnosti, a ostaju samo njeni najbolji okusi: poniznost, umrtvljenost, strpljivost, velikodušnost, nesebičnost…
Vjerujem da ćemo i sami moći lako prepoznati i u našoj okolini ljude koji su svoju volju skuhali u Božjoj, ljude strpljive, radosne, pune Božjeg mira. Ljude poput o. Gerarda, koji to možda nisu znali opisati i drugima istumačiti tako lijepo kao o. Gerard, ali koji su to itekako znali dobro živjeti.
To su ljudi kraljevstva Božjega, zahvaljujući kojima kraljevstvo Božje već jest prisutno među nama. Ali hoće li se ono i u nama nastaniti, ovisi ponajprije o našoj volji. Ukoliko je ona tvrda i sebična, možemo čekati do vječnosti i nikad nećemo dočekati da Bog zavlada našom dušom. Zato je potrebno prihvatiti već sada i ovdje Božju terapiju za smekšivanje tvrdog ljudskog srca, tj. njegove sebične volje.
U Božjem loncu, na vatri koji nije uvijek ugodna, bolje je to malo istrpjeti na ovom svijetu, nego u budućem. A duši koja prihvati to Božje ,,kuhanje“, o. Gerard obećaje da će doživjeti slobodu i Božju dobrotu koja će ju prožeti do dna duše: „Kad volja izvjetri, duša postaje tako slobodna da dozvoljava Bogu da svoje milosti upiše na samom dnu moliteljeve duše.“ Kad čovjek ima Boga u duši, ima sve — a sve drugo je uistinu samo dodatak. O. Gerard je to u svoje vrijeme i doživio. No, isti Božji poziv vrijedi i za nas danas.
o. Dario Tokić, OCD