Iz Evanđelja po Mateju; Mt 18, 21-35
U ono vrijeme: Petar pristupi Isusu i reče:
»Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?« Kaže mu Isus: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.«
»Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: ’Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti.’ Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti. A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: ’Vrati što si dužan!’ Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: ’Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti.’ Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga. Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: ’Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?’ I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.«
Promišljanje
Čovjek je biće odnosa. Usmjereni smo jedni na druge. Koliko god da smo slabi i nemoćni, mi tek u susretu s drugim postajemo osoba. Netko nas prihvaća, vrednuje, cijeni. To je naš život. Ne možemo biti bez drugoga, bez bližnjega. Ukoliko nema bližnjega, ako nema čovjeka s koji da podijelimo svoje životne teškoće život za nas postaje tamnica.
To nam oslikava i ovaj evanđeoski odlomak. Gospodar se smilovao dužniku koji mu je dugovao pravo bogatstvo, a ovaj je prema drugome, koji mu je bio dužan praktički sitnicu u odnosu na njega – htio skinuti glavu. Na milosrđe je odgovorio nasiljem. Nasilje nikad nije odgovor. A što znači biti milosrdan? Biti milosrdan ne znači da budem lakovjeran ili popustljiv. Biti milosrdan znači drugoga prihvatiti kakav jest zbog njega samoga, zbog toga što je on Božji stvor. To znači osuditi grijeh kod njega ali mu pružiti ruku da se popravi.
To je gospodar učinio svome sluzi. Ovaj nije prepoznao da bi trebao biti zahvalan nego je mislio da sada posjeduje neku „moć“ i htio ju je pokazati na nekome. Tako ne funkcioniraju ljudski odnosi. To nije život, to je pakao. Pakao je odsutnost kako Boga tako i bližnjega. Čista tama, kao i riječ tamnica – tamnovanje, mrak, udaljenost, samoća. A čovjek nije stvoren za to.
Mi smo stvoreni da jedni drugima budemo slika Božja. Da budemo braća i sestre.
To je razlog zašto Isus kaže da oprostimo jedni drugome sedamdeset puta sedam, što će reći beskonačno. Ukoliko smo međusobno braća i sestre, tada ćemo oprostiti nekome ne zato jer eto moram živjeti s njim, nego zato jer se u pozadini nalazi ljubav. Ljubav je razlog zašto nekoga podnosim, zašto nekome opraštam, zašto nekome dopuštam da bude uza mene, da me dotakne, ponekad i povrijedi. Bez ljubavi, ne bi bilo razloga živjeti. Ljubav je u sebi rizik – rizik da me drugi rani i učini tužnim. Rizik koji moramo preuzeti ukoliko želimo upoznati ljepotu života. A ljepota života otkriva se u tome da spoznamo da smo ljubljeni. A najveća manifestacija ljubavi je oprost – kada netko učini nešto krivo ili nažao, tada mu oprostiš, ne zato jer opravdavaš djelo koje je učinio, već jer vjeruješ da može biti bolje i da on u sebi skriva sliku Božju. Zlo se ne može oprostiti. Oprost je dopuštanje da Bog siđe među naše odnose i popravi ih, učini ih boljima. Oprostiti bratu znači biti djelitelj Božjeg milosrđa ovdje na zemlji.
S druge strane to ne znači da nasilje i zlo se može oprostiti. Oprašta se čovjeku a osuđuje se čin. Nitko nije stvoren da trpi od drugog čovjeka. Nikakvo maltretiranje, nasilje, zlostavljanje ne može biti uključeno u oprosti direktno. Kao što sam rekao, oprostiti čovjeku – to da. Ali zlo i grijeh – zaslužuje kaznu ukoliko izostane pokajanje. A znamo kamo nas zlo odvlači – u pakao.
Zato, budimo pozorni na ono što Gospodin čini u našim životima. Vodimo se načelom ljubavi. Ljubav sve podnosi i svemu se nada, sve oprašta i zlo zaboravlja – tome nas uči sv. Pavao. Promislimo o tome, i pronađimo u našem životu temelj koji će nam pomoći da se nosimo s teškoćama života. Tražimo Ljubav i naći ćemo ju. Samo – moramo ju tražiti svim srcem.
Život ima smisla, i kada razmišljamo o oprostu, budimo svjesni da oprostiti može samo onaj tko je utemeljen u ljubavi i tko život ravna prema Gospodnjim zapovijedima, a one su nam poznate – ljubi Boga i ljubi svoga bližnjega. To je ono po čemu postajemo Djeca Božja.
M. K.