“Evanđelje je zlatna planina iz koje zlato neće nestati”, veli otac Gerard. U malo riječi rečeno je mnogo. Upravo tako se i Isus služio slikama da bi ljudima na jednostavan način približio otajstvenu stvarnost kraljevstva Božjega.
Tako i Isusov učenik. otac Gerard, nastoji nasljedovati svoga božanskog Učitelja, i ljudima približiti otajstvenu stvarnost Božje riječi i svojim primjerom i svojim pripovijedanjem u kojem upotrebljava slike.
Otac Gerard nije poput onih pismoznanaca koje je već Isus za svoga vremena osudio, jer su ljudima komplicirali Božji nauk, i jer sami nisu živjeli ono što su propovijedali. Za takve je isus slikovito rekao da su zaključali vrata kraljevstva nebeskoga: sami ne ulaze, a druge ne puštaju da uđu. Otac Gerard nije bio takav.
Za oca Gerarda je Božja riječ bila svakodnevna hrana njegove duše nad kojom je redovito razmatrao i koja je sva njegov duhovni život oblikovala. Nije se, međutim, zadovoljio time da ona obogati samo njegov život, nego je tu riječ propovijedao i ljudima pomagao da uđu u blago njenih skrivenih otajstava. I upravo da bi naznačio kako se isplati baviti se Božjom riječju, navodi ovu sliku planine pune zlata.
Mi znamo da zlatna planina u prirodi ne postoji na takav način da se sva sjaji od zlata. Znamo da zlatna planina označava mjesto gdje čovjek može sa radošću kopati, siguran u sretan ishod svojega napora. To je mjesto gdje se isplati uz motiku i lopatu oznojiti. Ali treba raditi. Nitko ne kaže da je tamo zlato već posloženo kao u zlatarni, već je riječ o tome da blago Božje riječi možemo otkriti tek ako se budemo bavili njome, ako ju budemo čitali, razmišljali o njoj, molili nad njom.
Lud je čovjek koji očekuje dobiti glavni zgoditak na lutriji, a nije prije toga kupio srećku. Tako je i sa Božjom riječi. Pametan čovjek zna da će mu Bog progovoriti tek ako čovjek upozna Božju riječ i posluša ju. Upoznavanje sa Božjom riječi i vršenje onoga što ona nalaže, to otac Gerard uspoređuje sa zlatnom planinom iz koje zlato neće nestati. Znači, koliko god ju iznova čitamo i koliko god da se trudimo ono što smo pročitali i razumjeli u svoj život primjeniti, uvijek će nas imati čime nanovo obradovati i zadovoljstvom velikim ispuniti.
Neka stoga ne misle ljudi koji su jednom pročitali ili čuli svo evanđelje, ili čak i cijelu Bibliju, da su otkrili sve ono što ima je Bog naumio reći. Biblija je sveta i živa knjiga po kojoj Bog i danas progovara. Njen nauk i poruka su nam vredniji od zlata za naš život, jer zlatom ne možemo kupiti uskrsnuće i život vječni.
Ipak je zlato ono što ljudi općenito drže najvrijednijim u ovome svijetu, pa je stoga prikladno da se nauk i poruka Biblije prispodobe tom zlatu. Ali kao što treba prvo pronaći gdje se zlato nalazi, zatim kopati, pročišćavati i u razne ga kalupe oblikovati, tako i blago Božje riječi ne pada s neba pa u rebra, kako veli naš narod.
Nama je posao još i olakšan, jer znamo gdje nam valja to blago tražiti: u Bibliji, Svetom pismu, a osobito u svetim evanđeljima koja nam govore o životu i nauku isusa Krista. Tu treba kopati, tj. to treba čitati i iščitavati, razmišljati o tome što mi time Gospodin Bog želi poručiti, kakve veze ima moj život s time, što bi meni Isus rekao da se danas nađemo u sličnoj situaciji.
Tako dobivene spoznaje treba kroz molitvu još pročišćavati: što je ono što uistinu Bog želi od mene, na koje me dobro djelo potiče to što sam pročitao, je li taj poticaj od Boga i slično. To otac Gerard uči i svojim primjerom pokazuje da se takvo bavljenje Božjom riječju itekako isplati, i da onaj koji krene takvim putem riječ Božju uistinu doživljava kao zlato, tj. veliku vrijednost u svom životu.
Ne treba se žalostiti ako postanemo svjesni da je daleko više blaga što ostavljamo na toj planini, nego li je ono koje nosimo u život. Gospodin Bog zna našu mjeru. Uostalom, što nam koristi da pored nas teku hektolitri vode, kad je svega nekoliko čaša potrebno da utaži našu žeđ?
Stoga radujmo se onome što smo za sebe pronašli, znajući mjesto gdje možemo opet tražiti kad se budemo ponovno osjetili slabima i siromašnima, jer je Božja riječ poput “zlatne planine iz koje zlato neće nestati.”
o. Dario Tokić, OCD