Otac Gerard je bio pravi prijatelj Biblije i mnogo je s njom drugovao. Svjedoci vele da mu je to bila najdraža knjiga, osobito Novi zavjet. Brat Pavle je mnoge godine proveo s ocem Gerardom u Somboru, a evo što svjedoči o ljubavi oca Gerarda prema Svetom pismu Novoga zavjeta:
“Tu je knjigu godinama nosio sa sobom, a kad je već bio bolestan držao ju je u sakristiji i na polici i često je tokom dana pogledao u nju, nešto pročitao i o tome razmatrao.”
Dok je god imao snage nosio je Novi zavjet sa sobom da mu uvijek bude pri ruci, da ga u svako zgodno doba može izvaditi i po koju Božju riječ uzeti sebi u razmatranje, kao nadahnuće za cjelodnevno druženje s Isusom. Tu je bio sličan Maloj Tereziji koja je evanđelje vazda nosila na svome srcu, ispod habita, u maloj vrećici obješenoj oko vrata. Da otac Gerard nije nosio Isusa u srcu, ne bi mu bilo stalo do toga da nejgovo evanđelje drži blizu srca. Iz ljubavi prema Isusu javlja se i ljubav prema Božjoj riječi koja nam govori o Isusu i upućuje na Isusa.
U svojoj navici da više puta tijekom dana zaviri u knjigu koju je uvijek nosio sa sobom, vidi se i življena praksa karmelskog Pravila koje karmelićanima nalaže da dan i noć razmatraju Zakon Gospodnji.
I otac Gerard se poput pravog karmelićanina družio s biblijskim tekstovima osobito Novog zavjeta, ne zato što bi mu to bilo tko propisao, nego zato što je to bila potreba njegove duše. Po tim Bogom nadahnutim riječima oživljavao je i živio svoje trajno prijateljstvo s Isusom, slijedeću tome primjer svete Terezije od Isusa. Ona je to sama činila, a i ohrabrivala svoje sestre i sve koji na karmelski način žele ljubiti Gospodina, da svakog dana nastoje često u dubini svoje nutrine, u najdubljem središtu svoje duše, nalaziti se nasamo s onim za kojeg znamo da nas voli, tj, s dragim Bogom.
Tako je činio i o. Gerard, čak i onda kada su mu tjelesne snage već klonule. Tako je rasporedio knjige Svetog pisma Novog zavjeta po prostorima gdje je najčešće boravio u samostanu, da su mu uvijek bile na dohvat ruke, čak i onda kad ih više nije mogao zbog tjelesne slabosti uvijek nositi uza se. To je ljubav, i to ne prema slovu kao olovnom otisku, nego prema pravoj Riječi koju nam ta slova na ljudski način žele približiti.
Poput zaljubljene duše, nije se gubio u znatiželjnom iščitavanju teksta, nije čitao Novi zavjet kao što se čitaju novine, nego je već pri prvom nadahnuću čitanje pretvarao u molitvu. Čim bi ga koja riječ dotakla u dušu ili podsjetila na neko od neizmjernih dobročinstava koja mu je Gospodin Bog iskazao, zastao bi u nutrini svoje duše da Bogu iskaže slavu i hvalu za toliku ljubav koju je primio.
Način na koji se otac Gerard bavio Svetim pismom, najbolji je način da se i mi otvorimo Božjem duhu i svetomu životu. Kao što je i otac Gerard u Bibliji tražio Isusa, tako i mi u Svetom pismu imamo sigurno mjesto gdje možemo Isusa naći. Kao što je Biblija nadahnjivala oca Gerarda na molitvu i druženje s isusom, tako i mi možemo razvijati svoju duhovnost i živi odnos sa živim Gospodinom upravo pomoću čestog čitanja Svetog pisma. To pismo nije samo Bogom nadahnuto, nego i nadahnjuje, te se svaki koji se u ljubavi druži s njim, u ljubavi po njemu i izgrađuje.
Evo male tajne dobrote i uslužnosti našeg oca Gerarda: jer se u ljubavi družio često i ustrajno s Gospodinom Bogom po riječima Svetog pisma, mogao je nadvladati sve kušnje i napasti što ga je život pred njega stavljao. Zato je važno ugledati se na oca Gerarda u načinu na koji se on odnosio prema Svetom pismu.
Njemu Sveto pismo nije stajalo na polici da bi skupljalo prašinu, nego da bi bilo pri ruci njemu prvome, ali i svakome drugom koji želi da od njegove vjere ne ostane samo trag u župnim maticama, nego i u stvarnom životu. Njegov primjer čašćenja i služenja Svetim pismom je poticaj svakom onom koji se ne boji da Bog preuzme glavnu ulogu u njegovu životu i da od nas napravi ljude na svoju sliku i priliku – kao što je to učinio i u slučaju našeg dobrog oca Gerada.
o. Dario Tokić, OCD