Kompendij Katekizma Katoličke Crkve objašnjava što su to strasti: „Strasti su čuvstva, uzbuđenja ili pokreti čuvstvenosti – prirodne sastavnice ljudskog psihičkog života – koji potiču na djelovanje ili na nedjelovanje s obzirom na ono što se uočilo kao dobro ili kao zlo. Glavne su: ljubav, mržnja, želja i strah, radost, tuga i srdžba. Osnovna strast jest ljubav, koju izaziva privlačnost dobra. Ljubi se samo dobro, istinsko ili prividno“ (Kompendij KKC 370). O tome jesu li strasti moralno dobre ili zle, Katekizam nam govori: „Kao pokreti čuvstvenosti strasti u sebi nisu ni dobre ni zle: dobre su kada pridonose nekomu dobru činu, u protivnome su zle. One se mogu ugraditi u krjeposti ili se izopačiti u mane“ (Kompendij KKC 371).
Naš otac Gerard govori da je „potrebno liječiti dušu od strasti, jer dok strasti ne spavaju mirnu noć nemaju.“ Svaki čovjek sigurno ima iskustvo s osobnim strastima koje su često uzrok pokojoj i ne tako mirnoj noći. Bračna komunikacija, kao i uopće odnos supružnika, osobito su na udaru strasti, jer se one lako poljuljaju kada se dotakne osobnost onog drugog. Riječ ili dvije više koju će žena izreći mužu kada se umoran vrati s posla, neugodan ton kojim će muž odgovoriti, sve je to dovoljno da se strasti „probude“. Koliko je nas koji ćemo se zaista u prvi tren zaustaviti i u srcu reći: „Ne želim biti grub/a, ne želim da me oholost obuzme, ne želim da sam ja ispred tebe, Isuse, pomozi, Isuse, da nisam ja važan/na, nego Ti.“ Sluga Božji nas poučava da uspavamo strasti i slikovito nam svima poručuje: „Kao što iz jabuke odstranjujemo ono što je crvljivo, prije nego što zdravi dio jabuke pojedemo, tako treba učiniti i sa strastima, jer crvljivo je svakako zbog Adamove grešne želje, ali ozdravljamo po našoj dobroj volji. Svako je stvorenje kao udarena jabuka(jamačno po istočnome grijehu), i zato trune, ali trulinu, nevaljalo u nagnućima treba isjeći.“ Svi smo rođenjem zadobili strasti, te ih se ne možemo riješiti kao što se možemo riješiti rabljenih tenisica. Ako je nemoguće riješiti se strasti koje nam život kompliciraju onako kako se rješavamo rabljenih tenisica, kako ćemo se izboriti sa njima? I na to naš otac Gerard kao iz bogate riznice s blagom dariva odgovor: „Što je čovjeku urođeno ne može uništiti, ali može pročistiti putem motivacija, koje crpi iz Isusova života i njegovog Evanđelja, i tako isjeći trulinu, egoizam i sebičnost i usmjeriti svoj život prema plemenitim vrijednostima, moralnim i duhovnim vrednotama. Dok god ne skinemo sa duše koru strasti, Isus ne može u nas spustiti svjetlost milosti.“
Uhvatim li nekada sebe da mislim kako sam „bolji/a“ vjernik/ca od svojega muža/žene, jer su moja mjerila za mene često blaža i sebe blaže korim, nego njega/nju? Mislim li da je moj način molitve „bliži Bogu“ od njegove/njezine? Rasrdi li me ako me bratski/sestrinski pokuša upozoriti da ne stavljam druge u usta ako o njima neću šta dobro reći? Ako su moji odgovori „da“, onda će za mene uputa sluge Božjega kako da moj duhovni život ne bude na klimavim nogama glasiti ovako: „Ako kršćanin ne liječi dušu od strasti, od sebičnosti, toga ni molitva nije autentična: jer kršćanin koji se ne liječi od strasti, tj. ne liječi afektivnost od primjesa egoizma, i kad moli, sebičnost mu ne dozvoljava autentičnu molitvu, jer ako i moli sebičnost prosi, sebi služi.“
Znanstveno polje koje istražuje oblike komuniciranja između živih bića naziva se komunikologija. Na svakodnevnoj razini svaki čovjek upotrijebit će niz tehnika priopćavanja kako bi ostvario komunikaciju s drugom osobom. U toj komunikaciji se mogu dogoditi i zaprjeke, koje se još nazivaju šumovima. Moglo bi se reći da je u jednom braku dosta šumova, a u odnosu s Isusom zbog naših neuspavanih strasti šumovi sprječavaju jednostavnost molitve, koju izgovaramo svojim srcem Stvoritelju…
Dalibor i Marijana Beretić