Cijelo čovječanstvo proživljava tjeskobu i strah pred pandemijom koja ga je pogodila. Svjedočimo strahu pred bolešću, ali u biti radi se o strahu pred smrću, jer u svakoj bolesti nalazi se određeni predokus smrti. Ova pandemija nas je dovela do toga da ovaj svijet i sebe gledamo u drugom svjetlu. Čovječanstvo je postalo svjesno svoje krhkosti, kao i toga da su drugi bogovi, koji su se činili moćnima i koji su prividno ulijevali sigurnost, sada pokazali svoje pravo lice, a to je da su pred bolešću i smrću nemoćni i da nemaju odgovora. Za mnoge ovo je providnosno vrijeme kada čovječanstvo jasno uviđa koliko je krhko, da je ljudski život na ovoj zemlji prolazan i da mu ovozemaljski bogovi ne mogu podariti vječni život. A ono što je svojstveno svakom čovjeku jest da želi biti besmrtan, da želi živjeti vječno. To je u čovjekovoj prirodi jer čovjek je stvoren na sliku Božju, a Bog je besmrtan, vječan. Duša stogodišnjaka jednako je mlada kao duša jednogodišnjeg djeteta. Duša čovjekova, tj. čovjek u cjelini, jest stvoren za vječnost, za život, a ne za smrt.
Čovjek je biće stvoreno za smrt, tvrdio je M. Heidegger. To je točno samo ako se smrt uzme u biološkom smislu. Čovjek, jer je stvoren na sliku Boga koji je Život i koji je vječan i besmrtan, također je po svojoj biti biće stvoreno ne da umre, nego da živi, i da živi vječno. No, po grijehu naših praroditelja u svijet je ušla smrt. Prijelaz iz ovozemaljskog života u drugi život – konačni život s Bogom, po sebi ne bi bio ništa neprirodno ili zastrašujuće za čovjeka, da nije sagriješio. Naprotiv, bio bi prirodno i potpuno ispunjenje čovjeka, jedan blagi i lijepi prijelaz – kako to govori G. Martelet. No, s grijehom, uz drugi nered koji je ušao u život ljudi, ušao je i strah od smrti. I taj strah je nešto što je vrlo realno, osjeća ga svaki čovjek i nitko, bio on vjernik ili nevjernik, ne može nijekati postojanje toga straha, a još manje smrti. A bolest je ona koja navješćuje smrt, ona je na neki način predokus smrti i, ako se razvije, dovodi čovjeka do biološke smrti.
Na početku pandemije, kada je počela zahvaćati cijeli svijet, istovremeno se svijetom počela širiti panika i histerija, ali ne pred samom bolešću, nego pred smrću koju bolest može donijeti. Čovjek je stvoren za Boga da bude sretan i u čovjeku postoji težnja za srećom. No postoji i ono što ulijeva strah i nemir u čovjeka, a to je smrt. B. Pascal je na lijep način izrazio čovjekovu želju da se oslobodi smrti. Tako on kaže: „Ljudi nisu mogli izliječiti smrt, a da bi živjeli sretno, odlučili su da o njoj ne misle“ (Misli, br. 241). Govor o smrti u društvu je postao tabu tema jer nema odgovora na posljednji smisao života. No, ne samo u društvu, nego i u suvremenom teološko-dogmatskom promišljanju misao B. Pascala je potpuno aktualna. Tako teolog F. Brancato u jednoj svojoj knjizi kaže da smrt ima svoje mjesto u priručnicima eshatologije, međutim se u teološkim istraživanjima i raspravama jako sporadično uzima u obzir njezina stvarnost. Šutnja suvremene teologije o smrti izgleda da je u suglasju sa suvremenom kulturom. Zato pojava pandemije zasigurno može dati pozitivan poticaj i teologiji da smrti dodijeli ozbiljnije mjesto u svojim promišljanima, koje ona sigurno zaslužuje.
Biblijski pogled na smrt je vrlo realan i sigurno bi trebao za sve nas biti putokaz u svim našim promišljanjima, ali i u konkretnom odnosu prema smrti. Krist je svojom smrću pobijedio smrt i otvorio nam pristup u život. Odgovor na pitanje smrti mi pronalazimo jedino u Kristovu uskrsnuću i u njegovom učenju koje nam prenosi sveta Crkva. Sluga Božji o. Gerard Tomo Stantić svakodnevno se susretao s bolešću i sa smrću ljudi kojima ga je Isus slao. Na bolesti i na smrt uvijek je gledao u svijetlu učenja svojeg Učitelja Isusa Krista. „Smrt je otvaranje vrata u život“, reći će o. Gerard. Bez smrti ne može čovjek u potpunosti uživati Boga. O. Gerard je duboko bio svjestan realnosti smrti i stanja u kojem se mi ljudi nalazimo. Zato je ljude pozivao da uvijek svoj pogled imaju usmjeren na vječnost i učio ih je na koji način se trebaju odnositi prema stvarnosti smrti. Tako on kaže: „Smrti se nitko ne može protivit, a ni današnjem stanju. Tko se preda Bogu, putuje spasenju.“ Predati se Bogu, to je ono što nas vodi spasenju. O. Gerard je poticao ljude na predanje Bogu. Ne trebamo jadikovati, protiviti se toj smrti ili okrivljavati druge ili samoga Boga zbog realnosti smrti. Ne, ni u kojem slučaju, nego predati se Bogu – to nas vodi spasenju.
Ako o smrti razmišljamo u svijetlu onoga što nam je Krist objavio, nemamo se čega bojati, trebamo biti mirni. Tako o. Gerard kaže: „Na smrt pripravan u svemu je miran“. Fizički život ima jako veliku vrijednost, ali, kako nas uči moralno bogoslovlje, fizički život nema apsolutnu vrijednost. Kršćanin za svoju vjeru mora biti spreman dati i svoj fizički život. Toliki mučenici i svjedoci vjere u povijesti Crkve pružili su dokaz svojim životima da je vjera u Isusa Krista iznad fizičkog života. To isto govori i o. Gerard kada kaže da redovniku treba biti čast i slava dati svoj život za vjeru: „Slava vojnika: smrt u ratu, a redovnika smrt za vjeru!“ O. Gerard kaže da se na smrt treba gledati očima vjere i nade, te s velikim pouzdanjem u Boga.
Naravno da je sluga Božji i te kako svjestan realnosti fizičke smrti. Prilikom dolaska djeteta – čovjeka – na ovaj svijet dijete, a još više njegova majka, proživljavaju velike bolove, no nakon poroda vrlo teške bolove majka vrlo brzo zaboravlja jer u naručju drži svoje dijete, drži novi život. O. Gerard na smrt gleda kao na početak novoga, divnoga života – života koji je puno ljepši od ovoga. Ovo je radosna vijest Kristova, ali i o. Gerarda, koju on naviješta ljudima. Smrti se ne treba bojati. Za nju se treba pripremati. O. Gerard je davao savjete ljudima kako da se pripreme za lijepu i dobru smrt. Smrt je ljudima predstavljao kao nešto što daje mogućnost za puno ljepši život od ovoga. Tako je rekao: „Smrt je početak lakog i divnog života; jer u životu nosi čovjek strvinu, koja ga vuče u baru. Tko ne zna sebe savladati – letjeti nad barom – taj se u njoj udavi, na dno smrdljive bare padne“. O. Gerard uči ljude da nije smrt ona koje se treba bojati – jer ona je početak divnog života – nego se čovjek na ovome svijetu treba bojati toga da se prepusti svojim strastima koje ga onda mogu odvesti u propast. Prepustiti se strastima i udaviti se u bari – toga se treba čovjek bojati, poručuje nam o. Gerard, a ne smrti. Smrt je početak lakog i divnog života.
Po svome običaju, o istinama vjere o. Gerard je ljude poučavao poučnim primjerima i pričama. Da bi približio ljudima pitanje smrti i na koji način se na nju pripraviti, o. Gerard donosi sljedeći primjer: „Dva prijatelja se dogovorila da, koji prvi umre, neka dođe, pa kaže kako se treba pripraviti na dobru smrt. Jedan je umro i došao pa se javio i kazao: Drži se žive vjere, žive vjere.“ I po pitanju smrti, kao i o drugim pitanjima vjere, o. Gerard govori na vrlo jednostavan, ali dubok način. Čovjek treba paziti na to da živi svoju vjeru, da se vježba u kreposnom životu i da svoj život preda u ruke Bogu. Onda se čovjek ne treba bojati smrti jer ona je početak ljepšeg života i ona je kao nagrada. To je Isusova radosna vijest o smrti koju nam je prenio o. Gerard.
o. Srećko od Blažene Djevice Marije, OCD