Što je više o. Gerard napredovao u molitvi, to je ona postajala sve jednostavnija. Njegovo izražavanje je sve jednostavnije, u nekoliko riječi. Kroz tri riječi iz naslova on izražava ono što prolazi u svojoj duši. „Uzdah“ označava molitvu, vapaj Bogu. Molitva je za njega sve više postajala „disanje“, ona je postala dio njega i bez nje više ne može živjeti. Ona daje kisik, tj. smisao svemu što radi. Ona mu pomaže u kušnjama, u teškoćama s kojima se suočava u svakodnevici.
Na drugome mjestu je „rad“. Rad proistječe iz molitve, a ne obratno. Rad i molitva se prožimaju i jedno drugo podupiru. Rad je plod molitve. Molitva je o. Gerardu davala uvid u duhovne stvarnosti koje su očima tijela nevidljive. Time je njegovo djelovanje u apostolatu ponekad izazivalo čuđenje, no za njega je to bilo sasvim normalno. Znao je odjednom izići iz ispovjedaonice i odnijeti Isusa umirućoj osobi. Molitva koja je sve više postajala disanje, prožimala je svo njegovo djelovanje.
Tu je i „boj“ koji prati molitvu i djelovanje. On je potreban zbog istočnog grijeha koji je narušio savršeni sklad molitve i rada. Trpljenje, kušnje, nesavršenosti s kojima se borio, te nerazumijevanje od strane braće – sve je to okruživalo o. Gerarda u njegovom radu i molitvi za duše. To je neizbježno u ovome životu. No o. Gerard je hrabro išao naprijed, zagledan u Krista. Iako ga je to more zapljuskivalo, kao i sv. Petra kada je hodao po moru, on se nije poistovjetio s time. On je znao da to nije on. Nije spustio pogled i gledao sebe u odrazu mora, nego je gledao svoj odraz u očima Kristovim. U njega je on cijeloga svog života bio zagledan. Mi često kažemo: „Ljudski je griješiti“, no gledajući iz šire perspektive, znamo da to nije istina. Bog je čovjeka stvorio na svoju sliku, nije ga stvorio da griješi. Tu sliku je Krist došao obnoviti i pokazati nam tko smo i zašto smo stvoreni – da budemo sveti.
Kad molim (disanje, riječi molitve, čitanje, radnje, patnje). Što god opazim, kao Tvoj dar primit ću. Dakle disanje – Dar.
U ovim riječima još više otkrivamo što je Gerard htio reći onim riječima. Vidimo da ni on sam ne zna kako to izraziti, kao da muca. Molitva se prelijeva na cijeli njegov život, kao što je to opisao ruski hodočasnik u svojim ispovijestima. No, Gerard ujedno opaža da je to dar koji je primio od Djetešca Isusa, koje je osobito štovao i molio se pred njegovim likom. Zato nadodaje:
Što pružiš: primam! Moj Mali: riječi Tvoje – orgulje moje!
Nakon uzdaha slijedi izdah, a to znači da sve što prima od Boga dotiče njegovo srce jer je pažljiv, jer opaža. Mi smo također puno toga primili od Boga, no često puta to ne opažamo i ne može doći do ovog „izdaha“, tj. zahvaljivanja na daru. Potrebno je ostvariti taj ritam – to disanje duše, da bi naš duhovni život zaživio u svom punom kapacitetu. Ako ne zaživi, onda samo lupamo po loncima i čašama, a ne sviramo orgulje. Zato o. Gerard Isusove riječi naziva orguljama, jer dolazi do harmonije, do sklada u životu. Što mu Isus pruža, pa bilo to i trpljenje, on prima i zahvaljuje. Isusove su riječi orgulje po kojima on svira stvarajući glazbu koja je Bogu ugodna.
Svece možemo usporediti i sa strunama po kojima je Bog svirao svojim prstima i stvarao glazbu koja je privlačila, a i danas privlači ljude. Ta glazba i dalje odzvanja u mjestima gdje su oni živjeli, ali i iz njihovih spisa, te privlači tisuće hodočasnika. Svi smo pozvani na svetost, a o. Gerard nam pokazuje kako taj poziv ostvariti – „disanjem“. Vidjeli smo da molitva za njega nisu samo „riječi molitve“, nego „disanje, čitanje, radnje, patnje“. Neka i naš život bude disanje za Boga. Budimo pozorni prema Božjim poticajima, te kad nešto primimo od Njega, pa makar to bilo i trpljenje, ne zaboravimo zahvaliti. Neka taj ritam disanja prožme i naš rad i pomogne nam izdržati u boju – kušnjama i teškoćama na koje nailazimo u svojoj svakodnevici.
o. Tiho od Kraljice Mira