„Isuse, ja želim biti vosak, pa utisni u mene Tvoje želje; neka se one ispunjavaju nada mnom. Neka sve što se sa mnom dogodi Tvoje djelo svjedoči. Ti si jedini nebeskom Ocu ugađao, a ja ću Tebi. Molitva otpočinka sve zaustavi, ali ipak pažnju sebi ostavi, da se Tebi kao vosak preda.“
O. Gerard nam, po primjeru sv. Terezije od Isusa, daje sliku voska kada govori o molitvi smirenja ili, kako on kaže, „otpočinka“. I Terezija i Gerard gledaju Isusa, razmatraju njegov život i odnos koji ima s Ocem. Kao što je Isus došao da ispuni Očevu volju i u svemu „nebeskom Ocu ugađao“, tako i Gerard želi ugoditi Isusu, a ne sebi. Dakle, prva ključna riječ za nas je „ugoditi“ Bogu. Ta riječ nam treba biti stalno na pameti kada pristupamo Bogu u molitvi. Ja sam tu da ugodim Bogu, a ne sebi. Moja ugoda jest ugoditi Bogu. Onda više ne molim Boga da ispunja moje male želje i zahtjeve. Onda ne činim dobra djela da bih sebe opravdao ili stekao ulazak u Kraljevstvo nebesko, nego „želim biti vosak“ u koji će Bog utisnuti svoje želje.
„Zar niste čule“, piše sv. Terezija svojim sestrama, „za Zaručnicu koju je Bog uveo u odaju vina i uredio u njoj ljubav? Pa to je to, jer kako se ta duša predaje u Njegove ruke, a velika ju je ljubav tako obuzela da niti zna niti hoće osim da Bog od nje napravi što bude htio…“
Sljedeća ključna riječ je „počinak“ ili smirenost (quietas) – biti bez pokreta, prestati („Prestanite i znajte da sam ja Bog…“, Ps 46). Augustin će reći: „Nemirno (inquietum) je srce naše dok se ne smiri u tebi.“ U Bogu se nalazi mir i sklad kakav je bio na početku stvaranja. Sve izvan njega je kaos i nemir. Umjetnici prikazuju Eden kao vrt koji je ograđen zidovima, a na ulazu je anđeo s ognjenim mačem. Unutar zidova je mir i sklad, a vani kaos i nemir. Zidovi štite mir i sklad od nemira i kaosa. Isto je vidjela sv. Terezija kad joj je Bog pokazao dušu u slici kristalnoga dvorca oko kojega je opkop i zidovi, a ulaz je molitva. Dakle, živjeti ovaj počinak, prestati s aktivnostima dana da bi se smirili u Bogu, znači ostvarivati sklad – s Bogom, s bližnjima i sa stvorenjem. To znači pronaći ulaz, pravo mjesto ili uporište, s kojega onda možeš, polugom molitve, podići čitav svijet Bogu. Upravo to su činili sveci.
Sv. Terezija od Isusa kaže: „Duša tu predstavlja samo vosak, dok pečat utiskuje drugi, zato što ga vosak ne utiskuje sebi, samo je pripravljen, hoću reći mekan; a čak ni za tu pripravu ne smekšava se; ona je mirna i pristaje na to.“
Treća riječ koja nam je važna je „pažnja“ ili pozornost. „Molitva otpočinka sve zaustavi ali ipak pažnju sebi ostavi da se Tebi kao vosak preda“, kaže o. Gerard. Ono što spada na dušu je pažnja. Pažnja je duša molitve. Trebam paziti na Božji prolazak, kao prorok Ilija. Pažnja dakle zahtijeva strpljivo čekanje. Kada se u „molitvi otpočinka sve zaustavi“, ono što mi ostaje je paziti i bdjeti, jer tada Bog dolazi. On tada dotiče dušu. Ako nismo dovoljno pažljivi, nećemo ga vidjeti. Bog nije ni u potresu (rastresenoj molitvi), niti u ognju (osjećajima, afektivnoj molitvi), nego u blagom lahoru, a taj lahor je tako blag da ga ne možemo osjetiti na svome licu, ako nismo mirni i jako pažljivi. Tada mu se duša može predati kao mekani vosak, kako kaže o. Gerard.
Da bi Isus uskrsnuo i u našem srcu, potrebna je Korizma, kroz koju dopuštamo Bogu da smekša naše srce. Kao vosak kada ga zahvati toplina, izlažemo se njegovom pogledu, te On utiskuje u nas svoj pečat na kojem je znak križa i Njegov ljubljeni Sin. Kada Otac vidi taj znak, zna da smo njegovi sinovi i kćeri i prima nas u svoju kuću, u kojoj „ima mnogo stanova“ (Iv 14,2).
Od pčelinjeg rada Crkva, po rukama službenika, kao blagdanski poklon prinosi Bogu svijeću – kako pjevamo u hvalospjevu Uskršnjoj svijeći. Neka ta svijeća, posvećena na čast Božjeg imena, neoslabljena ostane, da razgoni tamu noći. I, primljena na ugodni miris, svjetlima nebeskim neka se pridruži! Plamen njezin jutarnja zatekla Danica! Danica koja ne zna zalaza, a to je Krist Uskrsli, povratnik od mrtvih, koji svijetli svakom čovjeku te živi i kraljuje u vijeke vjekova.
o. Tiho od Kraljice Mira