Veli jedna misao: „Plakao sam što nemam cipele, dok nisam vidio čovjeka bez nogu.“ Kako je lijepo moći hodati! Hod daje čovjeku velike mogućnosti i osjećaj slobode. Čovjek koji ne može hodati uvelike ovisi o drugima i ograničen je na više načina. Moći hodati, kretati se, prekrasan je dar Božji čovjeku. I raznolik. Ima svakakvih vrsta hoda: polagani, umorni, rekreativni, užurbani, brzi, trčanje… No između svih tih vrsta, svakako je najljepši plesni hod. Plesni hod nije samo ostvarena mogućnost kretanja, premještanje s jednog na drugo mjesto u prostoru. Plesni hod u sebi sadrži daleko više. Oni koji se razumiju u plesne korake uživaju u ljepoti i bogatstvu osjećaja koje čovjek u plesnom hodu može doživjeti. Zato nije čudno da i ples može biti umjetnost, da i plesni hod može biti vrhunac izražavanja čovjekove osobnosti i ostvarenja, kao što su to književne, likovne i druge umjetnosti. Od svih, dakle, koraka i mogućnosti premještanja, plesni hod je najizvrsniji oblik.
Za plesni hod je uobičajeno da ga prati glazba. Glazba koja može i ne mora uključivati riječi. Svakako da glazba s riječima ima daleko više izražajnih mogućnosti, jer osim melodijskih ima i verbalne elemente. Riječ tako može biti izvor ohrabrenja ili beznađa, pohvale ili pokude, riječ koja daje život ili ga oduzima. Ista riječ može biti pročitana u sebi ili naglas izgovorena.
A i kad se čita naglas, može se promrmljati sebi u bradu ili svečano navijestiti. U svemu tome uvijek se šalje neka poruka, ostvaruje se neka komunikacija. U redovitim prilikama najugodniji oblik komunikacije riječi je pjesmom, pogotovo kad je uglazbljena. Možda danas nismo ni svjesni blaga koje uživamo kad uključimo radio ili neki drugi nosač zvuka.
Nekada su si glazbu mogli samo najbogatiji priuštiti. Kako bilo, može se reći da je u prijenosu riječi, ona uglazbljena najsloženija i najbogatija, pa čak i najljepša. Otac Gerard je rekao: „Njegove riči za nas su sviranje, koje nek slidi naše plesanje.” Ovdje se misli na Božje riječi, na njihov navještaj kao na sviranje, i na vjernički život kao na plesanje. Uzevši u obzir prethodno rečeno, vjernički život, život koji slijedi ritam Božje riječi, je zapravo najuzvišeniji i najbogatiji oblik ljudskog življenja.
Kao što su i Božje riječi upućene čovjeku nešto najvrednije što čovjek uopće može zamisliti. U tim riječima, u kojima se sam Bog objavljuje čovjeku, On nam otkriva i tajnu života i načine kako postići puninu smisla i življenja ovdje na zemlji. Može li čovjek poželjeti koju važniju spoznaju? Zato je važno da Božju riječ ispravno cijenimo, a još je važnije da po njoj živimo.
Doista, moguće je živjeti tako da životarimo, samo da preživimo. Kao da smo hromi pa s mukom hodimo stazom života, bez radosti i zadovoljstva. Moguće je i da veselo poskakujemo i plešemo, ali na stazi koja nas vodi u propast. Nije svaka pjesma spasonosna, niti svaki ritam vodi k vječnom veselju. Zato je važno čuti Božje riječi i prihvatiti Božji ritam i melodiju. Da i naš život ne bude samo pjesma, nego još i više – da postane umjetnost plesa kojemu je izvor i prvi nadahnitelj sam Gospodin Bog.
Jer nije dovoljno samo čuti, potrebno je i poslušati. „Neće u kraljevstvo nebesko oni koji samo govore: ‘Gospodine, Gospodine’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega“ (usp. Sv. Mt 7,21). Zato ima o. Gerard pravo kad veli: „Njegove riči za nas su sviranje, koje nek slidi naše plesanje”. To je pravi način da vjernik postane umjetnik života, i da doživi onu puninu koju je Isus obećao svojim učenicima: „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju!“ (Iv 10,10).
o. Dario Tokić, OCD