S prethodnim člancima pratio sam tijek molitve u spisima sluge Božjega o. Gerarda. Vidjeli smo i mogli naučiti kako se za molitvu priprema u smislu dalje i bliže pripreme. Učio nas je gdje je mjesto molitve. Upozorio nas je na uvjete za molitvu. To su šutnja i samoća kao neophodni uvjeti za razgovor s Bogom, jer, kako je govorio: „Triba pazit što Bog divani.“ Nije nam prešutio niti poteškoće u molitvi. Posvijestio je značaj postojanosti, a ponad svega nepohodnost volje.
Ovo su glavni stupnjevi kojima o. Gerard stiže do mistike. Na jednom mjestu kaže: „Bižat ću od lipote prirode i svrhunaravnog svita da što prije stignem do mog Zaručnika.” Ovim riječima sluga Božji opravdava i naznačuje opravdanost svih navedenih vježbi koje molitelja osposobljuju da stigne do cilja, do Zaručnika. Da postane „mistik”.
Molitvu je zvao „duhovnim disanjem”. To stanje obrazlaže slijedećim riječima:
„Disat moram da se tilo ne zadavi. Disat moram da se duša ne zadavi. Duhovno disanje je pobožno uzdisanje najsgodnije sa riču „DOBRO “. Najsgodnija rič „DOBRO “, jer dokle nju srdačno dišem svaki čas u knjigu života dobro pišem, sigurno putujem Isusu.”
Posljednja stvarnost molitve, kao točka molitve, jest ZAHVALA. Molitvom se Boga poziva u društvo. U molitvi se s Bogom šeće za dnevnog povjetarca, kao na prvoj stranici Svetoga pisma, s njime se razgovara. Druguje. A na kraju Bogu se zahvaljuje. Dakle, zahvala je sastavni dio molitve, kao i priprema.
Može se dogoditi da Bog šuti, ne javlja se. Tada ostaje samo gola vjera u njegovu blizinu. To stanje i o. Gerard naziva „sušom”. U tim trenucima se javljaju neprijatelji, vjerujući da je to njihov čas i da je molitelj bez zaštite. Potpuno sam. I na tome treba zahvaljivati, jer i to nije bez Božje volje.
I takva stanja o. Gerard gleda kao dar s neba. O nevoljama u molitvi ovako zbori:
„Što me većma progone, sve skrušenije ću Boga moliti. O blažena nevolja po kojoj se s Bogom sjedinimo. Blažen svaki koji sebe muči, da se Boga ne zaboravi… ali što čeljade radi. Gadno je. Biži od Boga kad griši. Jer tko griši od Boga biži. Al od Boga biži i redovnik, ako svitovnu čast traži, svitovno se vlada, savršenosti ne želi. Isuse, budu jedina moja želja!“
Ovakvo ponašanje u molitvi je uzrokom šutnje Boga, jer ga se kroz grijeh ne može čuti. Krivica je moja. Sušu izazivam sam. Suša koja je po Božjoj volji, potiče u molitelju želju za Bogom. U toj suši molitelj ne traži slast, nego Božju volju, kojoj se predaje, iako je jako teško ustrajati u molitvi.
„Ovakva je molitva najugodnija svirka prid Bogom: jer je sasvim u njegovu čast.”
Molitelj koji ima jedinu želju biti s Bogom i pred Bogom uvijek će imati srce puno zahvale. On zna strpljivo čekati, i to čekanje nije prazno. Ono je vjerničko, jer je ispunjeno ljubavlju prema onome za koga zna da će doći i da neće zakasniti. Stoga zahvala prelazi u stanje zahvalnosti, jer „Vječna je Ljubav njegova!”
Završit ću stihovima sluge Božjega:
„Isuse brani me po kome hoćeš!
Živa mi vira: moje vladanje, Isusa naslidovanje.
Isusa molit moja radost.
Vira je kraljevina u kojoj kraljuje onaj,
koji je sav svit svladao.
Sve lipote ovoga svita uživaju;
jer njima Kralj ovaj,
sve pridaje na uživanje.”
o. Vjenceslav Mihetec, OCD