Dan i noć razmišljati o Zakonu Gospodnjem

428192

Stara je izreka: „Sve je molitva!” Tako bi trebalo biti. Ne bi se čovjek nad tom izrekom zadržavao
niti o njoj promišljao da mnogi od onih koji su je širili nisu posrnuli na putu molitve. Nije malo onih koji su molitvu načisto napustili. Radi čega je tako?

U našem karmelskom Pravilu piše: „Dan i noć razmišljati o Zakonu Gospodnjem. “
To je sabranost. Biti neprestano pozoran na Božju prisutnost. Postojati pod njegovim svjetlom.
Sluga Božji o. Gerard zbori:

„Ja  sam lipa slika, ti sjajnost, tako da mene samo vidi,
budi okvir prazan i čekaj, kada ću unići u tebe. tebe, okvir, već ne vidi. Onda želi svakom prikazati mene.
 Kada čujes hvalu, budi gluh. Kada slipi hvale okvir (tebe); jer moja je sjajnost, tako da mene samo vidi, tebe, okvir, već ne vidi. Zato koji tebe vide znak je da su slipi za duhovnu lipotu i mene ne vide. Zato, dakle, vide sebe. Ako hoćeš dakle da ne budeš slip u duši, moraš biti gluh u tilu, kada čuješ da tebe kogod hvali. Ti nemaš štogod vidit ii mislit nego mene.“

Između navedenih redaka može se iščitati da postoje i moraju postojati trenuci koji su posvećeni samo Bogu. Sve treba biti molitva, ali mora postojati vrijeme samo za Boga. Vrijeme drugovanja, kao u Edenskom vrtu, kad je Bog šetao s čovjekom za dnevnog povjetarca. Tko se bavi samo okvirom slike, sliku i ne vidi.

Da bi se ovo postiglo, potrebno je odricanje, pokora, post. Potrebno je odricati se svega što nije Bog i što od njega ne dolazi, njem u se pokoravati u svemu, tj. vršiti njegovu volju, postiti, a to znači uspostavljati vezu, odnos samo s njime.

Tko želi doživjeti doticaj Boga, treba moliti. Prvo čuvati svoj okvir sjajnim, čistim, otvorenim, kako bi Bog nesmetano, i onda kada on to želi, mogao ući i biti sjajna slika, slika koja oduševljava dušu, slika koja isijava njegovu prisutnost.

Naveo sam sredstva koja ističe sluga Božji: odricanje, pokora i post.

Ovo nabrojeno muka je za onoga koji ne zna što hoće. Koji tijekom dana tumara kojekuda. Odricanje mu je više na štetu, nego na duhovnu korist. O dricanjem se u duši stvara mjesto za Boga. Molitelj se odriče onoga što Bogu onemogućuje zauzimanje središnjeg mjesta u duši. Stoga se molitelj ne odriče samo onoga što je zlo, već i onoga što u sebi nije loše, ali zauzima prostor Bogu.

Pokorom se molitelj pokorava Bogu. S Isusom govori: „Ne moja volja, nego tvoja neka bude!“ (Lk 22,42). Molitelj se u svemu pokorava Bogu. Sluša ga. Iako je to često krvoznojno teško, jer voli Boga i vjeruje mu, ne pita za cijenu.

Postom se penje do Boga. Cilj posta je uspostaviti vezu s Bogom. Vidjeti ga i čuti. Kao Isus u Četrdesetnici. Molitelj shvaća da je Riječ Božja kruh svagdašnji, da se Boga ne smije iskušavati i da se njem u jedinome treba klanjati.

Vidimo dakle da je potrebno težiti za tim da nam sve naše djelovanje i postojanje bude molitva. Sve nas to treba voditi k dnevnom povjetarcu u kojem se čuje tihi Božji glas, koji se čuje u onom , jedino i samo njem u posvećenom vremenu. Tada je okvir ispunjen slikom Božjom. Tada je molitelj radostan jer je omogućio Bogu da ga ljudi dožive. Ništa mu ne smeta što se ljudi ne dive njem u (okviru), već slici —Bogu.

Hvala Bogu koji nam je po svom sluzi Gerardu ukazao kako je značajno vazda i svagdje moliti, ali znati i zaustaviti se, biti samo s njime. Darovati m u neke dobe svoga dana i vremena, jer tada on ulazi u dušu i ispunja je svojom prisutnošću, milošću.

o. Vjenceslav Mihetec, OCD

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: