“Dobar si Bože, imaš pravo kad želiš da i mi tvoja
djeca, dobri budemo! Put savršenosti: bolje želit, bolje
činit, ne žalostit, nego se veselit (trpit).
Bolje želit, bolje činit: redovnički život.”-o.Gerard
Danas želim s vama podijeliti svoja promišljanja o redovništvu kao životu za Boga i za druge. Vjerujem, i nadam se, da ćete se sa mnom složiti kad kažem da je upravo to bit redovništva – nesebično sebedarje za čovjeka i za Boga.
Redovnički način života, za razliku od redovite ministerijalne hijerarhije, od samih je početaka ustrojen kao radikalno življenje evanđeoskih savjeta. Tri evanđeoska savjeta jesu: siromaštvo, čistoća i poslušnost. Javnim obvezivanjem redovnika da žive te savjete ti savjeti postaju zavjeti. Zavjeti su specifično redovničko obilježje, no zavjetovanje u raznim drugim oblicima pronalazimo i u drugim crkvenim službama ili u drugim crkvenim ustanovama.
Redovničko zavjetovanje, ekleziološki gledano, nema smisla u samome sebi ili samo za redovnika, nije egocentrično. Naprotiv, zavjetovanje je čin predanja života Bogu i drugima. Gesta je na simboličan način vidljiva u javnom očitovanju pred Crkvom. Iz toga temeljnog izričaja vidljiva je univerzalna dimenzija života svakoga redovnika.
Kao redovnik, želim prikazati i ostale sastavnice redovničkog života koje svakog redovnika podsjećaju na nesebično davanje sebe Bogu i bližnjemu.
Prije svega, to je liturgija časova ili časoslov. Ta je molitva javna molitva Crkve i utkana je u svakodnevni redovnički život. Prati dnevni ritam i nastoji svaki dio dana posvetiti Bogu. Zato se redovnici okupljaju više puta na dan na tu zajedničku molitvu prinoseći Bogu svoje potrebe i potrebe vjernika. To dolazi do izražaja u prošnjama kod Jutarnje i Večernje molitve gdje se moli za sve ljude na svijetu.
Druga dimenzija gdje se očituje redovništvo kao život za Boga i za druge jest zajedničarski način života. Nije bitno radi li se o monaškim ili cenobitskim zajednicama, o ovom ili o onom pravilu, jednoj ili drugoj karizmi, svim je redovnicima vlastito da žive u zajednicama. Upravo su zajednice mjesta stalnih susreta i interakcija. Gdje se više ljudi nalazi, živi i djeluje teško da oholost, sebičnost i zatvorenost mogu tako lako proći nezapaženo. Oholost i sebičnost neprimjereni su za narav redovničke zajednice i zahtjevaju da se takva ponašanja korigiraju ili da se takvi pojedinci odstrane uz savjet da se u nekom primjerenijem načinu života ostvare.
Vidimo, stoga, da je i sama ustrojenost redovništva kao zajedničarskog života bitno upućena na ponizan i sebedaran odnos u zajednici, a ne na zatvorenost.
Kao treću dimenziju istaknuo bih euharistiju. Ona je središte i vrhunac kršćanskog života. Po euharistiji najjasnije dolazi do izražaja zajedništvo. Blagovanjem euharistijskoga kruha mnogi udovi postaju dio jednoga Tijela, pričesnici se pritjelovljuju mističnom tijelu Kristovu. U tom mističnom tijelu ne živi svaki ud za sebe, nego za čitavo Tijelo. Imajući to u vidu, kao i činjenicu da se redovnici svakodnevno napajaju na izvoru euharistije kao snage za svakodnevni život, možemo reći da to svakako osnažuje i potpomaže da redovnik autentično živi, da živi za Boga i za bližnjega.
No, da ne ostane sve na lijepim riječima i frazama pokazat ću jednu drugu stranu, jedan sarkastičan i negativan pogled na redovništvo. Američki pisac, pjesnik, psiholog i samoprozvani “agnostički mistik” u svoje djelu Oko u piramidi ovako zbori o redovnicima: “`Mistici su svi pomalo ludi u svojoj glavi`, reče svećenik cinično, `zato ih Crkva zatvara u mentalne ustanove i eufemistično ih naziva samostanima.`” Jest smiješno, ali je pomalo i žalosno jer je doprinos redovništva u izgradnji zapadne civilizacije golem. Dovoljno je da se sjetimo redovnika benediktinaca.
Dopustite da sažmem. Do sada sam se, kako bih argumentirano svoju tezu da je redovništvo život za Boga i druge, pozivao na temeljne i bitne odrednice redovničkog. Prije svega, to su redovnički zavjeti gdje redovnici javno, pred Crkvom, očituju tu svoju želju. To je ono prvotno i sama jezgra redovništva. Dalje još imamo molitvu časoslova kada redovnici mole za sve ljude na svijetu. Na kraju je tu i zajedničarska dimenzija života, svojstvena svakoj redovničkoj zajednici. Ti sadržaji u životu redovnika trebali bi mu pomoći da se neprestano usmjeruje prema bližnjemu i prema Bogu.
Stoga, zaključujem da redovništvo u životu Crkve ima nezaobilaznu ulogu jer predstavlja ideal kršćanskog življenja i kao svjetionik stoji ukazujući na budući, eshatološki život. Svaki je čovjek pozvan ne samo živjeti za sebe, već i za Boga i bližnje, a primjer mnogih svetih ljudi, posebno redovnika neka nas potakne da se nesebično dajemo za druge jer služiti drugima znači služiti Bogu.
br. Ivan Pleše, OCD