“Vremenitu ljepotu ne možemo gledati bez žalosti, moramo ju žalit što kratko traje.”
Tako se izrazi sluga Božji otac Gerard motreći tragove ljepote prolaska Božjega kroz stvorenja, kako to izreče sv. Ivan od Križa. Čini nam se važno ovo Gerardovo zapažanje: vremenita ljepota budi u nama žalost zbog svoje kratkoće. Bitno je uočiti kako je naglasak na „ljepoti” koja je utkana u stvorenu stvarnost i koja odražava onu koja nije privremena. U tom smislu ona je puna nade.
Otac Grga, kako su ga njegovi zemljaci zvali, u Gospodinovu je životu, osobito u otajstvu križa i uskrsnuću, uvijek pronalazio odgovore na spomenute probleme koji su zajednički ljudima svih vremena. Bog dakako ne želi zlo i patnju, oni su posljedica naše slobodne volje i djelovanja Zloga. No, Bog je tako velik da, i kad se ta zla dogode, umije iz njih izvesti veliko dobro, a zasigurno najveći dokaz toga je Kristov križ.
Kao što znamo, cijela Biblija, koja predstavlja tri tisuće godina povijesti, kulture i ljudske drame, usredotočuje se na smaknuće na Golgoti. To je bit povijesti i kamen temeljac, ali samo zato jer to smaknuće, ta smrt, nije kraj hoda ovog ljudskog bića. Nakon tri dana u tamnom grobu, izviješteno je kako je Isus ponovno živ. Živ! Kako je to moguće? Žargonski bismo rekli da je ta vijest predobra da bi bila istinita, a i sami učenici se nisu usudili povjerovati glasu žena, sve dok sam Uskrsli nije došao do njih i dopustio im da svojim prstima dotaknu njegovo uskrslo tijelo. Štoviše, obećao im je da će biti s njima sve do svršetka svijeta i da će se sve stvorenje obnoviti, te će svatko od njih dobiti novo uskrslo tijelo.
Tako je Uskrsli svojom pobjedom nad smrću, svojim uskrsnućem, unio novu bitnu riječ u rječnik boli, patnje i raznoraznih frustracija i kriza, a ta riječ je privremenost. Isus Krist je dao zapanjujuće obećanje o životu u budućem vijeku, životu bez suza i jauka, bez kriza, frustracija i kojekakvih drugih udaraca boli. Koju god neugodu sada osjećamo, ona neće trajati — ona je samo prolazna stvarnost. To je poruka Propetog i Uskrslog Gospodina.
Kršćanska nada je, dakle, nada u bolju budućnost, budućnost u kojoj će Bog biti sve u svemu. To se poimanje danas čini staromodnim i kukavičkim, a neki će reći da je to bijeg od problema ovoga svijeta. Osim toga, današnji ljudi, pa i kršćani, skloni su tome da uvijek vide pola čaše prazno, zaboravljajući pritom na onu drugu polovicu koja je puna. Pritisnuti brigama i patnjom, mi kršćani nerijetko ne primjećujemo onu stvorenu ljepotu, ljepotu življenja koja nas okružuje, a o onoj vječnoj, koju oko nije vidjelo, ni uho čulo, ni u srce čovječje nije ušla, ni ne razmišljamo, a to je ono što nam je pripravio Gospodin (usp. 1 Kor 2, 9). Dana su nam krila da letimo, a mi pužemo, ili još gore poput nojeva smo koji zabijaju glavu u zemlju.
Vratimo se poruci nade koju iščitavamo iz kratkih Gerardovih rečenica punih velikog govora. Otac Gerard je bio čovjek nade i dobro je poznavao problematiku čovjeka svog vremena (a slična je i ona naša danas). O tome svjedoče ove njegove riječi koje sam djelomično već naveo:
„Vrimenitu lipotu ne možemo gledati bez žalosti, moramo ju žalit, što kratko traje; al moramo se veselit joj, što je lipo, i još većma veselit se, što nas opominje na nebesku lipotu. Dakle, ovako hasnirajmo oči, uši, itd. Žeđ za vrimenitom, a još većma za vikovičnom lipotom .“
Potiče nas otac Gerard da hasniramo oči i uši, tj. da ih iskoristimo uočavajući i radujući se ljepoti stvorova i onoga što nas okružuje, ali preko tih stvorenih ljepota naš pogled usmjeruje na onu vikovičnu, neprolaznu ljepotu koja je Bog sam i njegovo Kraljevstvo koje neće imati kraja. U ovomu svakako možemo uočiti onu istinsku kršćansku nadu, koja ima temelj u središnjem događaju povijesti, a to je Kristova smrt i uskrsnuće. Iz navedenog citata, a još više iz života našeg sluge Božjega, postaje jasno da ta kršćanska nada nije prezir prema ovom svijetu, a još manje bijeg od njega.
Baš suprotno takvom stavu, iščekujući ispunjenje naših nadanja i ostvarenje Kraljevstva Božjega u punini, kršćanin ne bježi od ovoga svijeta, nego se s više žara zalaže za izgradnju pravednijeg i boljeg ovozemaljskog društva. No svjestan je da je ovo ovdje tek „prolazna stanica”, da je njegova domovina na nebesima odakle iščekuje svog Spasitelja. Otac Gerard je to dobro razumio i, prožet nadom, sav je htio izgorjeti za Krista i duše. Cesto je bježao u šutnju i koristio svaku priliku za molitveni susret s Gospodinom, ali, kada je god trebalo, nije bježao od susreta s ljudima i njihovih problema. Naprotiv, još je češće izlazio iz sebe i molitvene šutnje da bi hrabrio, tješio i pomagao svakom čovjeku koji je bio u potrebi.
Pomagao je svakom čovjeku u njegovoj nevolji, ali m u je još više usmjeravao pogled na ono vječno. Tako je otac Grga bio istinski navjestitelj kršćanske nade i prenositelj radosti.
U m oru patnje i kriza suvremenog društva, mi kršćani, nošeni vjerom u Uskrsloga, trebali bismo raditi na izgradnji boljeg društva. Pritom se ne smijemo dati obeshrabriti nevoljama znajući da su one privremene, a tu možemo pronaći motivacije za širenje radosti. To je ono čega se ne smijemo sramiti, to je ono što trebamo svjedočiti, to je ono najbolje što možemo ponuditi svijetu i čovjeku koji se guši u m oru kriza i ne vidi izlaza, jer za čovjeka vjere ne postoji ništa što bi ga moglo rastaviti od lj ubavi Uskrsloga.
Čak ni smrt, budući da je ona samo vrata u novi život. Zbog toga našu kršćansku nadu u vječnu ljepotu punu smisla ne smijemo gubiti iz vida, osobito ne u vremenima koja su nagrižena snagom beznađa, jer, kako reče Pavao, sve patnje sadašnjeg vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama (usp. Rim 8, 18).
o. Stipe Tomić, OCD