Otac Gerard je rekao:
„Sjeme, zrno Božje riječi treba smrvit, žvakat, razmatrat, pa će od nje biti sladak kolač.“
Ovo je prava uputa baš za one koji Bibliju drže kod kuće kao ukras na polici, te ju nikad ili vrlo rijetko uzimaju u ruke. Biblija nije zato da bi skupljala prašinu, iako je inače dobro da ju imamo u svojoj blizini, u svom vidnom polju i ruci na dohvat.
Međutim, sluga Božji otac Gerard ne želi da Biblija ostane mrtvo slovo na papiru, kako se to zna reći, jer iz vlastitog iskustva zna koliko mu je blaga i radosti i prosvjetljenja i nadahnuća Gospodin Bog po ovoj knjizi podario. No, o. Gerard se ne zadovoljava niti time da Bibliju uzmemo u ruke i čitamo, i samo na tome ostanemo, jer Božja riječ nam nije darovana samo zato da zadovolji našu intelektualnu znatiželju. S njom treba raditi: „smrvit, žvakat, razmatrat.”
Kako dakle raditi s Biblijom da od nje imamo najviše koristi?
O. Gerard je u potrazi za odgovorom na ovo pitanje zapravo na tragu časnih i starih crkvenih otaca. I oni su bili svjesni da površno čitanje Biblije može lako dovesti do nerazumijevanja.
Ipak su te zgode, izvješća, pjesme iz nekih drugih vremena i kulture. Ali su također bili svjesni da su svi biblijski pisci bili od Boga nadahnuti, te da je Bog vodio njihovo pisanje na takav način da riječ zapisana u Bibliji bude živa i nadahnjujuća za sva vremena i za svakog čovjeka. A to znači i za suvremenog čovjeka.
Ali kako doći do tog smisla za mene danas? Kako doći do onog značenja svetog teksta po kojemu meni Bog danas progovara i govori?
Crkveni oci su preporučivali posebno čitanje Svetog pisma koje su nazivali „božanskim čitanjem”, latinski lectio divina.
To više nije bilo obično čitanje, već pravo druženje s Božjom riječi i nakon što je bila pročitana u knjizi. Čitav jedan mali životni proces, koji su stari oci dijelili u četiri faze: čitanje, razmatranje, moljenje i kontempliranje, iliti latinski: lectio, meditatio, oratio, contemplatio. Ne bi se dakle stalo samo na čitanju teksta iz Biblije, nego bi se o njemu razmatralo, nad njim molilo, do te mjere da sveti tekst i njegova poruka postanu dio našeg autentičnog iskustva, iz kojega onda po poruci tog teksta možemo konkretno živjeti i djelovati.
I danas tu zna biti nesporazuma, pa se misli da je božansko čitanje samo jedan oblik čitanja tekstova Svetog pisma, i ništa više od toga. Ali božansko čitanje je daleko više: to je život u prijateljstvu s konkretnom Božjom riječi, suživljavanje s biblijskim sadržajima koji kroz razmišljanje i molitvu postaju stvarateljima mog vlastitog života, i to preobraženog stila dobrano upravo tom Božjom riječi s kojom smo se družili.
Veli narod: ,,S kim si, takav si.“ Tko se druži s Bogom i njegovom riječi, postaje poput njega.
A to znači i više svoj, budući da nas je dragi Bog na svoju vlastitu sliku i priliku stvorio.
O tuda proizlazi onda i radost postojanja, koju o. Gerard zove „slatkim kolačem”. Što je čovjek više na Božju sliku preobražen, što je dakle više svoj, autentičniji, to je i njegova radost postojanja veća. Budući da
je jedan i neponovljiv, i da postaje svjestan kako je za Boga nezamjenjiv u ostvarenju Njegova kraljevstva, čovjeku raste radost i lakoća postojanja. Baš kao što i u običnim prilikama naše svakodnevnice „slatki kolač” unosi slatku promjenu i veću radost u naše življenje.
Nije dakle ovdje riječ ni o kakvom —ne daj Bože – nasilju nad Božjom riječi. Ovdje je riječ o vrlo važnom duhovnom savjetu sluge Božjega oca Gerarda svima onim a koji su u svojoj sivoj svagdanjici izgubili radost postojanja i snagu za život. Da čitaju Sveto pismo, ali da se ne zadovolje samo time da su nešto iz njega pročitali. Da čitaju Sveto pismo, i da pročitanu riječ zadrže i kasnije u svom srcu i u svom umu. Da pokrenu svoje srce i svoj um da s tom Riječi rade i da im bude prisutna u svijesti, i da joj dozvole da im ona oblikuje njihovo življenje i djelovanje.
Tada će i oni moći doživjeti slatko iskustvo postojanja iz kojeg je otac Gerard progovorio ove riječi koje i danas odzvanjaju u našim ušima: „Sjeme, zrno Božje riječi treba smrvit, žvakat, razmatrat, pa će od nje biti sladak kolač.”
o. Dario Tokić, OCD