Naša je duša kao svilena, fina vreća u koju Isus sipa dragulje bez prestanka. Ona samo Nebu mora biti otvorena, a za drugo sve zatvorena, osobito za paklene muhe, koje letu oko duše, da joj strasti zapljuju, u njoj se tako okote štenci pakleni tj. grijesi.
Zato moramo stalno bdijeti, ove muhe tjerati. Jer bez pažnje ne samo da će ove muhe u nas uletjeti, nego će i progristi ovu vreću, našu dušu, pa će ispadati iz nje nebeski dragulji – milosti.
Zato vazda sabrani, od muha obranjeni.
o.Gerard
Mk 13, 33-37
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas. Kao kad ono čovjek neki polazeći na put ostavi svoju kuću, upravu povjeri slugama, svakomu svoj posao, a vrataru zapovjedi da bdije. Bdijte, dakle, jer ne znate kad će se domaćin vratiti – da li uvečer ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro – da vas ne bi našao pozaspale ako iznenada dođe. Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!«
Došašćem započinje nova litrugijska godina. To znači da se uzimaju nova čitanja kroz nedjelje. Ovo godine započinje litrugijska godina B, kroz čije se nedjelje navješta Markovo evanđelje. Također, ono je vrijeme da pomnije ispitamo sami sebi i vidimo gdje se nalazimo u odnosu na Gospodina.
Kroz došašće iščekujemo godišnju proslavu Rođenja Gospodina našega Isusa Krista, onaj trenutak kad je Bog sišao među nas ljude, postao jednim od nas. To je predivno. No, ne smijemo zaboraviti da je to samo prisjećaj. Nije. To nije samo sjećanje. To je puno više. Okret prema budućnosti. Upravo prisjećajući se Isusova rođenja mi se otvaramo onom drugom njegovom dolasku. Rođenje jest prvi dolazak, vrijeme i trenutak kad je Gospodin stupio među nas i postao jednim od nas, te proživio život kao i svatko od nas. Time nas je približio Ocu i pokazao nam put koji moramo slijediti. Put jest nasljedovanje njega. I to u svim dijelovima života, kroz radost ali i bol. Upravo to je veličina Božja, što on dolazi k nama da bi nas privukao k sebi. Ne tjera nas na ništa, samo nam pokazuje što možemo biti i što jesmo i gdje možemo završiti. Možemo izaći iz ovih ljuštura naše naravi u kojima se skrivamo. Iz naših maštanja i iluzija i stvari koje nas čine sapetima i okovanima.
Prije, kroz povijest Izraelske religije proroci su opominjali ljude da se odvrate od idola i vrate k Gospodinu. Nije to bilo bez razloga. Kao ljudi skloni smo popustiti pritiscima, skloni smo vezati se za stvari i ljude i stvoriti od njih idole. Danas, više nego ikad, zbog tehnologije koju posjedujemo i svijeta za koji nam se čini da smo ga podredili sebi možemo pasti u zamku đavla da nam ništa ne treba, te vrlo lako postaviti sebe za bogove. To se i događa posvuda po svijetu. Zaboravlja se da smo stvorenja i da k tome, mi služimo Gospodinu. Ne prisilno, već u ljubavi. Ljubav nas ne zatvara niti sapinje, već naprotiv, ona nas oslobađa. Oslobađanje se događa upravo u čini predanja drugome, u služenju drugome. To nam i svojim rođenjem pokazuje Isus, kad se ponizio, on, Bog, postaviši čovjekom, stvorenjem. Iz ljubavi. I nije žalio. Bilo mu je teško, sjeti se samo molitve u Getsemaniju, bičevanja, križnog puta, razapinjanja. Ali mu je bilo i lijepo, kao na svadbi u Kani, krštenjem na Jordanu, uskrisenje Lazara, posjet Mariji i Marti, nebrojena izlječenja, prijateljstvo s učenicima. To jest život. Borba da se ostane na pravom putu. Da se ostane s Kristom. Da postanemo Krist. Tek kad postanemo Krist, bit ćemo ono za što nas je Gospodin stvorio.
A sad o današnjem evanđelju. Bdijenje. Zanimljiva stvar u današnjem vremenu. Teško da itko ima danas iskustva kao ove sluge iz parabole. Da čekaju i bdiju čekajući svog gospodara. No svakom je roditelju blisko iščekivanje rođenja njegovog/njezinog djeteta. Vrijeme u kojem se promišlja o imenu koje će dijete nositi, što li će biti od njega. Kako ga odgajati, i kako cijeli život prilagoditi tome. I tako to iščekivanje traje dok dijete ne dođe na svijet. Tada započinje drugo iščekivanje. Ono u kojem roditelji imaju aktivnu ulogu. Brinu se o djetetu, hrane ga, mijenjaju mu pelene, peru ga. I tako biva dok dijete ne odraste. Kad odraste i postane odgovorno samo za sebe, tada roditelji beru plodove svog truda. Vide dijete i radosni su, radosni su što ga imaju, što je tu s njima i što s njima dijeli ovaj život. Život koji često nije lagan ni jednostavan, no možda je upravo to ljepota života. Da se treba potpuno dati da bismo postigli ono što možemo, odnosno ostvarili puninu.
Tako je i s ovim odlomkom. On nam može biti u pozadini cijelog došašća. Kao stalan podsjetnik i svojevrstan ispit savjesti. Da vidimo gdje se nalazimo u odnosu prema Gospodinu i kako mu služimo. Bdijenje jest iščekivanje, ono može biti dosadno, nemarno i glupo. I tako bi i bilo da nam Gospodin nije povjerio upravu, upravo nad samima sobom. To znači, svaki dan nastojati sve više služiti Gospodinu, nastojati proniknuti u dubinu odnosa s njime. Pronaći u sebi Njega. Otvoriti vrata svog srca i pustiti Ga unutra, te večerati s njime. To, to je ono za čime treba žudjeti. Time trebamo izgarati. To je bit došašća. I ono je vrijeme ne samo iščekivanja već i pripreme, pripreme kroz sakrament pomirenja kao i intenzivniju molitvu i promišljanje o svome životu. I to ne onako usput, reda radi. Nego neka poput svijeća na adventskom vijencu, naša ljubav prema Gospodinu vijek življe sja.
Tada moći ćemo ugledati nebeski stol, stol za kojim sjedi Otac, Sin i Duh Sveti, Blažena Djevica Marija, sv. Josip, svi sveci dok ih anđeli poslužuju, i pjevaju svi zajedno vječnu hvalu Gospodinu. To je ono što trebamo stalno imati pred očima i prema čemu trebamo težiti.
Neka te Gospodin blagoslovi da iskoristiš ovo vrijeme koje je pred tobom da izgradiš što bolji odnos s Njime. To ne znači da će sve odmah biti savršeno, neće. Zapravo, bit će baš suprotno, bit će teško i neshvatljivo i tužno. Ali iz te tuge proizići će radost. Kao što je tuga i strah nestala iz srca sv. Josipa kad mu je anđeo rekao da Gospodin želi da preuzme brigu oko njegova Sina. Tako će i u našem životu biti, uvijek će neki anđeo nam reći što trebamo učiniti, pa bilo to baš anđeo, ili majka, otac, brat, sestra, prijatelj, a često i neprijatelj. Samo moramo biti spremni otvoriti vrata Gospodinu da uđe u naša srca. Sretno!
br. Mario Ivan