U ono vrijeme: Isus, ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati:
Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!
Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!
Utjeha. Znati da postoji netko za mene. Uvijek i svagdje. Netko, tko je poput moje sjene.
Netko tko me nosi kad ja nemogu hodati. Netko tko bdije dok ja spavam. Netko tko pokreće sav ovaj svijet.
A vidio si, uostalom, i u pustinji, gdje te Jahve, Bog tvoj, cijeloga puta što ste ga prevalili dok ste stigli do ovoga mjesta, nosio kao što čovjek nosi svoga sinčića. (Pnz 1, 31)
A to, to nije šala. Gospodin je uistinu bio s svojim narodom dok je prolazio kroz pustinju. A pustinja, to je slika našeg života. Slika izlaska iz Egipta, to je put koji svatko od nas prolazi svakodnevno. To je naša borba za kruh svagdašnji, za obitelj, za djecu, za ljubav, za Gospodina.
I u tome nismo sami.
Šaljem, evo, svog anđela pred tobom da te čuva na putu i dovede te u mjesto koje sam priredio. Poštuj ga i slušaj! Ne buni se protiv njega, jer vam neće opraštati prekršaje: ta moje je ime u njemu. Ako mu se budeš vjerno pokoravao i budeš vršio sve što sam naredio, ja ću biti neprijatelj tvojim neprijateljima i protivnik tvojim protivnicima. (Izl 23, 20 – 22)
br. Mario Ivan