Evanđelje po Luki, Lk 10,38-42
Dok su oni tako putovali, uđe on u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: “Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.” Odgovori joj Gospodin: “Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.”
Krajnje zanimljiv odlomak. Marija je izabrala bolji dio. Zar to znači, ostaviti sve i jednostavno slušati? Slušati Gospodina. Ali, zar to ne negira sve ono što mi, kao ljudi jesmo? Zar nismo stvoreni za rad, za radost, za aktivnost, ne mirovanje? I tko bi posluživao Gospodina da svi jednostavno samo sjedimo i recimo meditiramo? Oprezno, ne vrijeđam ja meditaciju.
Tu se odlično uklapa interpretacija Tereze Avilske. Ona govori da je Marija kotemplacija odnosno molitvena dimenzija duše, dok je Marta aktivna dimenzija, apostolska. I da se u Karmelu događa da Marta i Marija idu zajedno. Da moramo slušati i služiti gospodina u isto vrijeme.
Kako to postići? I zar je to moguće? Pa, mislim da jest. Samo je teško, užasno teško. Teško je ako mislimo o tome na način da mi moramo nešto postići i dosegnuti i ako zatvorimo te stvari u pojmove, odnosno ako im postavimo granice. Ako točno definiramo konteplacija je to i to, a akcija to i to. Tada dolazimo u opasnost da postanemo frustirarani, jer ćemo ubrzo primjetiti da ne možemo i jedno i drugo ostvariti.
I što sad? Da li ćemo odustati? Naravno da nećemo. Vidimo da Isus ne govori koji je posao bolji, govori da je Marija odabrala bolji dio, no jasno da nije negirao važnost služenja tj. posluživanja kojeg je Marta izvršila. Čini mi se da se radi o trenutku. O svijesnosti.
O tome da, kada dođe određeni trenutak znamo ga prepoznati. Trenutak u kojem se skriva Gospodin. Kao što je Marija to prepoznala i slušala Gospodina. Marta je svoju vjeru pokazala kasnije, kada govori o smrti svojeg brata Lazara Isus: „ Da si ti bio ovdje, on ne bi umro.“ Ona također vjeruje i traži Gospodina.
No momenat je bitan. Naš život se tvori od malih momenata. Od kratkih trenutaka. Od cijelog skupa događaja koji se protežu kroz vrijeme. A mi, trebamo vidjeti gdje se nalazi Gospodin u njima. Jedini pristup koji imam, a da je naša svijest i naše cijelo biće u njemu jest sadašnji trenutak. I sad, koliko u tom trenutku primjećujemo Gospodina?
Jedno divno iskustvo sam imao prošlu nedjelju. Dijeleći sv. Pričest, pristupio sam majci koja je na rukama držala dijete od 7-9 mjeseci. Bilo je mirno i gledalo je majku. Kada sam majci pružio sv. Pričest, dijete me pogledalo, a ja sam mu napravio križ na čelu. Ono me pogledalo, i vidjelo moju dušu. Vidio sam Gospodina u tim malim smeđim očima. To je trajalo trenutak. Kratko, jer mora sam poći dalje. I trenutak je bio dovoljan. Prepoznali smo se. Moj Bog i ja, njegovo stvorenje, koje dijeli njegovog Sina, i sam ne zna zašto to radi ni kako mu je to On dopustio. No znam da on to želi. I to je bilo dovoljno. Dovoljno da me pomakne iz zatišja u koje sam upao. I moja akcija i konetemplacija su zaspale. A Gospodin, on mi je preko djeteta progovorio. I njegov pogled je bio dovoljan. Shvatio sam što moram učiniti. Nastojati biti u trenutku. Kročiti kroz vrijeme i kroz ono što upravo to vrijeme čini posebnim. A to sam ja, Božje dijete, koje kroči u susret Gospodinu. I to je to. Kroz molitvu doći do Gospodina. Kako bi bilo divno da mogu svaki dan ovo osjećati kad primam Gospodina u pričesti….ali to, to je njegov dar. Zahvalan sam mu na tome. I divno je kad znaš da te On ljubi.
Kako kaže sv. Tereza Avilska, da kontemplacija mora voditi k akciji. Tako je i ovdje bilo. Molio sam, i razmatrao i tražio Gospodina, i dugo vremena nije bilo odgovora. A onda, na jedanput, u sekundi ili dvije, koliko je trajao pogled djeteta, i sve je bilo rečeno.
Nije li to divno?
No ne može se do toga doći. Takve trenutke sam Gospodin daje. Ja ne mogu biti siguran da je ovaj koji sam naveo bio jedan od tih. Koliko znam, bio je. I on nije rijetkost, ako budemo u momentu, ako budemo Marija. No da bismo vidjeli i osjetili taj trenutak, moramo biti Marta. A opet, ne možemo biti Marta ako prije nismo Marija. Vidiš, kako je sve to povezano. Najvažnije je biti s njime. I ne se zatvoriti u sebe. Ne postaviti cilj i tada zatvoriti se pred Gospodinom. Potrebno je živjeti dan po dan, sat po sat, trenutak po trenutak. No tako stvoriti trenutke da oni budu molitva. Molitva je i služenje. Molitva je i slušanje Gospodina.
Nekako, ako sažmem sve ovo, bi išlo ovako. U našem životu, u određenim trenucima, koji su njegov dar, možemo ga osjetiti i vidjeti. Vidjeti u sebi, u prirodi, u drugima. Da dopremo do toga potreban je molitva. Molitva koja nije samo usmena, već unutarnja. Ona koja se vrši unutar srca. Ona koja odgovara i zaziva Gospodina: Abba, Oče!! Ti trenuci su uvijek tu, ali su povezani s služenjem, s posluživanjem. Posluživanje bismo mogli nazvati naše redovite stvari. Ako ih izvršavamo radi Gospodina, i radi ljubavi, bez da želimo posebne trenutke, tada će nam ih on dati. Jer Gospodin ne može ostati ravnodušan na našu ljubav, kao što i mi ne možemo ostati ravnodušni na njegovu ljubav, kad ju osjetimo, posebno u trenucima kad poput Marije ostanemo zapanjeni tom ljubavi. No ubrzo se moramo vratiti u stavarnost i krenuti posluživati, poput Marte.
Molitva, i posebni trenuci, „kontemplacija“, susret s Gospodinom, mora nas usmjeriti prema djelovanju, jer nas čini sličnima Gospodinu, vidimo da je on molio u svim važnim situacijama svog života, na se nakon propovijedanja povlači u molitvu da bi drugi dan opet nastavio s propovjedanjem. Nije to tek tako usput činio da bi nama bio primjer. Ne! On je osjećao potrebu za molitvom, potrebu da susrete svog Oca. Kolika nam je ljubav dana, da i mi to možemo! Promisli malo o tome, vidi gdje si ti, gdje je tvoj život u ovom prolasku kroz vrijeme. Kako ga koristiš i gdje je Gospodin….i tada, sve biva drugačije. I svijet postaje Njegov. TO je put, do toga se ne dolazi preko noći. No, najvažnije je započeti i spoznati gdje se nalazim i potražiti te ubrzo i naći Gospodina. Jer on uvijek žudi više doći k nama nego što mi žudimo za Njemu, kako negdje kaže Ivan od Križa.
br. Mario Ivan