Sveta je Terezija rođena 2. veljače 1873. u Alençonu u Francuskoj. Roditelji su joj bili Louis Martin i Zélie Guérin. Nakon smrti majke, 28. kolovoza 1877., Terezija se s obitelji seli u Lisieux.
Krajem 1879., ispovijedila se po prvi put. Poučena od sestara benediktinki u Lisieux, primila je Prvu svetu pričest 8. svibnja 1884. Nekoliko tjedana kasnije, točnije 14. srpnja iste godine, se krizmala.
Željela je započeti s kontemplativnim životom, kao što su i njezine sestre Pauline i Marie živjele u karmelskom samostanu u Lisieuxu, ali je bila spriječena u tome zbog svoje mladosti. Tijekom svog posjeta Italiji, kada je bila prisutna na audijenciji kod pape Lava XIII. upriličene za hodočasnike iz Lisieuxa 20. studenoga 1887., zamolila je Svetoga Oca, dječjom iskrenošću, dopuštenje da uđe u Karmel s petnaest godina. 9. travnja 1888. ulazi u Karmel u Lisieuxu. Odjenula je habit 10. siječnja sljedeće godine, te je položila prva obećanja 8. rujna 1890. Ispunila je, na sebi svojstven način, sve aspekte svakodnevnog života s poniznošću, evanđeoskom jednostavnošću i neograničenim povjerenjem u Gospodina. Napose se trudila da primjerom i riječima usadi te vrline svojim susestrama, posebno novakinjama. Otkrivši da je njezino mjesto u srcu Crkve, darovala je svoj život za spas duša i dobrobit Crkve.
3. travnja 1896., u noći između Velikog Četvrtka i Velikog Petka, iskašljavala je krv, što je bio prvi znak koji će je voditi do smrti. Ona je sve to prihvatila kao otajstveni posjet Božanskog Zaručnika. Prebačena je u bolnicu 8. srpnja. U međuvremenu njezine su se patnje i kušnje pojačale. Umrla je, nošena ljubavlju, 30. rujna 1897. Njezine posljedne riječi, «Moj Bože… ,volim Te!» označuju život koji se na Zemlji ugasio u dobi od 24 godine. S time je započelo, kako je i bila njezina želja, novo razdoblje njezine prisutnosti na korist duša u Zajednici svetih.
Kanonizirao ju je papa Pio XI. 1925., te proglasio zaštitnicom misija 1927. 19. listopada 1997. papa Ivan Pavao II. ju je proglasio Naučiteljicom Crkve. Povijest jedne duše je najistaknutiji biljeg njezinog svojstvenoga života. U svojim autobiografskim spisima ne ostavlja nam samo uspomene na djetinjstvo i odrastanje, nego također i portret duše, opis najintimnijih doživljaja.
Knjiga: POVIJEST JEDNE DUŠE (PDF)
MISLI:
- “Kad su mi kod razmatranja moje želje zadavale pravo mučeništvo, otvorih poslanice sv Pavla da potražim kakav odgovor. Padoše mi u oči 12. i 13. glava Prve poslanice Korinćanima … Ondje pročitah, u 12. glavi, da ne mogu svi biti apostoli, proroci, učitelji itd., da je Crkva sastavljena od različitih udova i da oko ne može u isti čas biti ruka. (usp, 1 Kor 12,12-30) Odgovor je bio jasan, ali nije zadovoljio mojih želja, nije mi donio mira … Kao što je Magdalena, naginjući se neprestano nad prazan grob, napokon našia što je tražila, tako sam se i ja, ponizujući se sve do dubine svoga ništavila, napokon digla tako visoko da sam mogla doseći svoj cilj (Sv. Ivan od Križa, Pjesme). Ne gubeći srčanosti nastavih čitanje. i ova me rečenica utješi: »Brinite se za savršenije darove, a ja ću vam pokazati još izvrsniji put.« (1 Kor 12,31)
- I Apostol tumači kako svi najsavršeniji darovi nisu ništa bez ljubavi … i da je Ijubav izvrstan put koji sigurno vodi k Bogu.”
- Nikada ne smijemo tražiti sami sebe, ni u kom slučaju, jer čim se počne tražiti samu sebe, trenutačno se prestane voljeti.
- Od časa do časa može se mnogo podnijeti….Trpim samo jedan trenutak. Zato što se misli na prošlost i na budućnost, čovjek se obeshrabri i očajava.
- Moliti za svećenike znači voditi posao na veliko, jer od glave se dolazi do udova.
- “Nikada nećeš uspjeti živjeti krepost”, govorila mi je često. “Ti se želiš popeti na brdo, dok dragi Bog želi da siđeš u plodnu dolinu gdje ćeš se naučiti samoodricanju.”
- Za malene nema prepreke, oni se svugdje mogu provući. Velike duše mogu svladati mnoge stvari, zaobići teškoće, promišljanjem ili krepošću doći tako daleko da se na njih ne osvrću.
- Ali mi koji smo posve mali moramo se čuvati takvih pokušaja. Dakle, radije se provucimo ispod! Provući se ispod znači: teškoće ne promatrati previše izbliza i ne ispitivati ih previše temeljito.
- “Djeca ne rade zato da bi osvojila položaj”, rekla je ona. “Ako su dobra, poslušna, tada su to za ljubav svojim roditeljima; isto se tako ne moramo truditi, kako bismo postali svetima, već kako bismo obradovali dragoga Boga.”
- Veliki su sveci radili na čast dragom Bogu, ali ja sam tek mala duša i radim za njegovu radost. Bila bih sretna da trpim najveće patnje – da on i ne zna za to – kad bi bilo moguće, da se nasmiješi … Ima dosta ljudi koji žele biti korisni! Moj je san da budem mala beskorisna igračka u ruci malog Isusa … Ja, ja sam ‘volja’ malog Isusa.
- Nikad nisam željela ništa drugo nego razveseliti dragoga Boga. Da sam nastojala nagomilati zasluge, tada bih sada, u ovom trenutku, bila očajna.
- Ja sam uvijek zadovoljna onim što Bog traži od mene. Ne brinem se za to što On traži od drugih i ne umišljam sebi da sam stekla veće zasluge zato što On od mene više zahtijeva. Upravo ono što dragi Bog traži od mene sviđa mi se; sama bih to izabrala kad bih imala izbora. Svoj dio uvijek smatram lijepim … Čak ako i drugi imaju više zasluga, iako manje daju, radije bih imala manje zasluga, a više davala, jer time ispunjavam volju Božju.
- Ono što privuče većinu Božjih milosti je zahvalnost. Zahvalimo li mu na nekom dobročinstvu, dirnut je i požuri nam učiniti deset daljnjih. Zahvalimo li mu tada isti tako iskreno i odano, kakvog li tada neprocijenjivog umnožavanja milosti! I sama sam to iskusila; pokušaj i vidjet ćeš. Osjećam beskrajnu zahvalnost za sve što mi On daje i pokazujem mu je na tisuću načina.
- Srce koje ljubi, radi s ljubavlju, to znači s revnošću: ono hita, leti, ništa ne smatra nemogućim i ništa ga ne može zaustaviti.
- Jednog sam dana ušla u ćeliju naše drage male sestre i bila ganuta njezinim izrazom dubokog duševnog mira. Marljivo je šivala, a ipak djelovala udubljenom u razmatranje.
- “Na što misliš?”, pitala sam. “Razmišljam o Očenašu”, odgovorila je ona. “Tako je lijepo zvati Boga našim Ocem!” … A u očima su joj zablistale suze.
- Jednog popdneva, oko tri sata, primjetila sam da moli i pitala je koju to molitvu upravo izgovara. “Molim Zdravomariju, kako bih Majci Božjoj ponudila svoj rad. To činim svaki puta kad se trebam opet prihvatiti posla.”
- Kakva tajna! Svojim malim krepostima, svojim posve skrovitim iskazivanjem ljubavi prema bližnjemu obraćamo izdaleka ljude, pomažemo misionarima, a možda će čak biti na sudnji dan rečeno da smo Isusu gradili vidljive stanove i pripremali mu putove …
- Povući se u samu sebe, to čini dušu neplodnom! Tada bi se trebalo brzo prionuti djelima ljubavi prema bližnjemu! Ponekad se osjećamo u svojoj nutrini tako loše da je odmah moramo napustiti. Dragi nas Bog ne obvezuje da sami sebi činimo društvo; naprotiv on dopušta da nam vlastito društvo bude neugodno, kako bismo ga napustili. U tom slučaju ne poznajem drugo sredstvo nego izaći iz same sebe i posjetiti Isusa i Mariju i to tako da se prione djelima ljubavi prema bližnjemu.
- Kad započneš neki posao, moraš iznutra biti posve oslobođena opterećenosti njime i moraš osim toga biti spremna prihvaćati savjete svojih susetara, pa čak i dopustiti da tvoj posao bude izmijenjen u tvojoj odsutnosti, iako to ne odgovara tvom ukusu. To bolje ako tvoj tako izmjenjeni rad izgubi na vrijednosti. Tome bi se trebala radovati, jer ne smije se toliko raditi s ciljem da se ostvari savršeno djelo, već mnogo više da se čini Božja volja.
- Sada više ne želim bol ili smrt, a ipak su mi obje drage. Danas je moja želja samo to da se posve prepustim Božjoj volji koja me vodi, i ništa ne mogu usrdnije moliti nego da se ona ispuni.
- Postoje sveci koje poznajemo, jer su nam bliži, ali to ne znači da su to najveći sveci. Mi sudimo i o zvijezdama po njihovoj udaljenosti, ali njihovu pravu veličinu poznaje samo Bog. Neke koje nam se čine najmanjima ili druge koje više ni ne vidimo, neusporedivo su ljepše od onih koje smatramo najljepšima.
- Na zemlji se ne razumije ništa o toma … Ljudi često gube poštovanje svoje okoline u onoj mjeri koliko se uzdignu. Kao što balon koji se uzvine u zrak izgleda sve manji, tako se ponekad ne spozna najveća svetost. Ako smo toga svjesni, možemo li tada još biti lakomi za uzajamnim iskazivanjem časti? Ništa nam ne potvrđuje da su kanonizirani sveci najveći sveci. Bog ih je izdigao iznad ostalih sebi u čast i radi našeg moralnog uzdizanja, ne toliko zbog njih samih.
- Ja bih radije ostala u skrovitosti nego uživala neke polovične počasti. Jedino od Boga očekujem pohvalu koju zaslužujem.
- Sveci nisu sveti zato što se tako nazivaju, a činjenica da se opisuje njihov život ne čini ih većima. Tko zna ne zahvaljujemo li nekom nepoznatom svecu dobro što je nastalo iz nekog djela, bilo zato što je on potaknuo to djelo, vodio ga ili osposobio dušu da ga voli. Mnoge ćemo stvari spoznati tek kasnije! Ponekad mislim da možda sve što imam zahvaljujem nekoj maloj duši!
- Dakle, jedino Bogu pripada slava; mi trebamo željeti samo jedno: njegovu slavu. I trebali bismo biti zadovoljni događa li se to zahvaljujući nama ili drugima. Kakva li je obmana suditi o svecima po onom što se o njima misli! O tolikim je karmelićankama izašla loša okružnica, tako da one nisu tako visko cijenjene, dok nam se one druge, više prosječnih osobina, čine primjernima, jer je njihova majka priorica bila nadarenija za pisanje! Doista ne bih mogla poželjeti slavu koja je ovisna o tako nečemu nebitnom! To bi bila lutrija! Kad bi se sveci vratili da nam kažu svoje mišljanje o onom što je bilo napisano o njima, sigurno bismo se čudili … Većina bi nesumnjivo tvrdila kako u prikazu što je o njima načinjen ne mogu prepoznati sebe…
- Kad budem u smrti stajala pred dobrotom Boga koji će me čitavu vječnost ispunjavati svojom nježnošću, neće mi više biti moguće dokazivati svju ljubav žrtvom. To bi mi bilo nepodnosivo da nisam na zemlji činila sve što sam mogla učiniti kako bih ga obradovala.
Sve mi žiće traje tekar uru koju,
Sve je ono puki časak nestalan.
Bože moj, za ljubav ja imadem Tvoju
Samo ovaj dan!
