Rrrrrrrrr…..rrrrrrrrr…. Tko sad smeta?
Imate poziv… (Zove Bog.)
Javiti se ili ne javiti, pitanje je sad. Da li ga uopće imaš u imeniku (sakramenti) ili piše „nepoznati broj“ na ekranu tvoga srca?
On je strpljiv i ne žuri mu se. Čeka da mu se javiš.
Ma nisi ga valjda stavio na bešumno (ne ideš na svetu misu)?
Ali on i dalje zove. Pomalo te i živcira.
Često puta te ne može dobiti jer si „zauzet“. Pričaš u tom trenutku sa Svijetom ili Tijelom, a i Đavao ti stalno šalje poruke i pretinac ti je pun. Ali ovaj tvrdoglavac i dalje zove. Neumoran je. Izgleda da mu je drag tvoj broj, pa se pitaš zašto. Zašto baš tebe zove. Nek zove nekog drugog.
Odjednom se nađeš, igrom slučaja (moš´ mislit), na mjestu gdje nemaš signala (misa, klanjanje molitvena zajednica, duhovna obnova,..). Ali On je onaj SOS broj koji uvijek možeš nazvati i koji uvijek tebe može nazvati, jer je ugrađen u tebi, a nije van tebe (to je shvatio i sv. Augustin iako nije imao mobitel).
I padne ti na um jedna suluda misao. Naime, DA TE ON VOLI, pa da te zato zove.
Ma ne, kažeš, to je nemoguće. Toliko sam ga puta ignorirao, spustio mu slušalicu, bio bezobrazan prema njemu…
Ulaziš u MENI (razmatranje) i vidiš da ti je pretinac za poruke pun i ne stane više ni jedna poruka. Odlučiš izbrisati sve (ispovijed). I VOILA!, osjećaš se puno lakše, memorija više nije puna i otvara se prazan prostor u tebi.
Odjednom čuješ tihi zvuk zvona (Njegov glas u srcu), vibriranje (male duhovne naslade koje daje u početku), a na ekranu piše IMATE NOVU PORUKU. Pošiljatelj: BOG. Tekst: „NE BOJ SE, JER JA SAM TE OTKUPIO , IMENOM SAM TE ZAZVAO, TI SI MOJ. JER DRAGOCJEN SI U MOJIM OČIMA, VRIJEDAN SI I LJUBIM TE JA.“
Ostaješ iznenađen, preneražen, ganut, dotaknut, zahvaćen nježnošću, ljubljen i drhtavim glasom promrmljaš: „Pa On me zaista voli…. unatoč svemu… ne mogu virovat čoviče….. vrhunski“!!! 🙂 VOLIM I JA TEBE, uzvraćaš.
Iako nema signala, „mobitel“ zazvoni. Brže-bolje se javiš i konačno poteče razgovor:
“Isuse moj! Što ću? Tebe ne poznam, jer Te ne vidim. Ali to mi nije potrebno. Vjerujem da si Bog, Svemogući, dobar, milostivan. Vjerujem da si Ti Otkupitelj. Daj da Te štujem kao najvećeg Gospodara: kao Svemogući učini da ja ništa ne činim nego sve Ti; da ne kvarim Tvoje poslove. Kao milostivan, smiluj mi se, da uvidim stanje svoje duše. Dakle odgovori, kaži….“
ISUS: „Sreća što si glupav bio, jer samo zato nisi sagriješio, grdobe na sebi i na drugom učinio! Što si za grijeh držao, to si uvijek ispovjedio. Da nepristojnost nije bila grijeh, iz toga vidiš, jer se nikad nisi od toga ispovijedao i u savjesti ipak miran bio. Što si za grijeh držao i ispovjedio, to nije bio grijeh, jer nikad nisi ni pomislio da to Bogu nije milo. Jedanput si slagao u naglosti u maloj stvari, ali i to nisi hotimično učinio ni s time Boga uvrijedio. Poslije mnogog razmatranja ne znaš ni jedan slučaj kazati, niti smiješ: ‘Znam, ovo Bogu nije milo, ipak ću učiniti.’ Dakle, kada ne znaš, nisi sagriješio. Predaj se meni i više ne želi drugo, nego za mene disati. Za mene dišeš kad po mojoj volji živiš, sada i u sve vjekove. Diši, diši junački, do mučeničke smrti!
‘Alaj je slatka tvoja milost! Isuse! Zašto rasipaš toliko milosti na me?’“ (o. Gerard – Duh. Vižbe, Nas dvojica, 17).
P.S. Prema sv. Tereziji, Zaručnik naše duše nikada ne okrene oči od nas.“