Između Bajmoka i Žednika pruža se valovito tlo đurđinskih oranica po kojima su rasuti bunjevački salaši. Pustara Đurđin spominje se 16. veljače 1462., kada je ugarski kralj Matija u nizu drugih, darovao i ovu svojoj majci Elizabeti. No, Đurđin je oblasno bio uvijek u sklopu subotičkog područja o čemu svjedoče: najprije Ugovor o povlastici Subotice kao komornog grada, a zatim Povelja o povlastici slobodnog kraljevskog grada. Pripadnost Subotici nije bila samo građansko-pravna nego i crkvena. Kada je u Bajmoku ustanovljena župa, bili su đurđinski salaši upućeni prema njoj, jer je bila bliža i dostupnija od subotičke.
Takvo je stanje bilo u doba kada je 16. rujna 1876. rođeno muško dijete u obitelji Joze Stantića i Đule Jagić, koje je na krštenju u župnoj crkvi u Bajmoku dobilo ime Toma. Novorođenče nije bilo snažno, niti je izgledalo otporno, pa se nije odlagalo krštenje. Budući da na dan djetetova krštenja nije bilo župnika Bartula Prčića, obred je obavio Ivan
Evetović. U matičnoj knjizi krštenika zabilježena su imena krsnih kumova Luke Dulića i žene mu Joce Josipe Gabrić.
U obitelji je bilo više djece, pa je mali Tomica živio u njihovu društvu, a životopisci ističu da je za razvitak djeteta 
bilo odlučno obiteljsko, patrijarhalno ozračje. O obiteljskom vjerskom životu se može zaključivati analogno; obitelj je bila bunjevačka, što u ono doba znači katolička, i u tome dosljedna u svojoj svagdašnjici. Međutim, za istražitelje podataka iz života Tome Stantića ostat će dijelom nepoznanica: koliko je puta za djetinjstva Tomica išao u crkvu?
Salaš je bio podaleko od Bajmoka, a do Subotice je trebalo barem tri sata vožnje zaprežnim seljačkim kolima. No postavljeno pitanje može se uputiti svima koji su djetinjstvo proveli na salašima.
Unatoč manjkavosti podataka iz djetinjstva, prema izjavama još žive rodbine, Tomica je već kao dječarac bio tih, miran i skroman dječak. Jamačno se igrao s drugom djecom u kući, ali je poput svih malih salašara i Tomica morao pomoći u dnevnim poslovima. Budući da su djeca obično čuvala blago (svinje, ovce, goveda i si.), a također i jata gusaka, purana i drugu perad, Tomica je »čuvao« purane.
Krajem 19. stoljeća ugarska vlada donijela je uredbu o podizanju salašarskih škola i obvezu da je dorasla djeca pohađaju. Tomica je također morao poći u školu, u đurđinsku salašarsku školu. Nejak, krhka zdravlja kročio je preko njiva; za vremena i nevremena. Madžarski životopisac D. Marjai ističe teškoće bunjevačke djece u tim školama. Meni se osobno čini, da je rad spomenutih škola bio manjkav, jer djeca koja su kao i mali Tomo Stantić pošla dalje u škole, nisu ponijela dovoljno znanja i spreme za srednjoškolsku izobrazbu.
Nakon pučke škole krenuo je Tomo Stantić u drevnu subotičku gimnaziju, koja je otvorena još god. 1741. Polazak iz roditeljskog doma u grad na školovanje nije bio samo trenutačni rastanak s rodnim đurđinskim njivama i
salašom, nego također i od djetinjstva. Polazak »u varoš, u skulu« značio je za salašarskoga, đurđinskoga đačića susret s novom društvenom sredinom i gradskim životom. Golemih salašarskih obzora je nestalo, ali je grad ponudio mogućnost duhovnog razvitka. 
Sačuvane su izjave Tominih suvremenika u kojima je istaknuto, da je u subotičkoj sredini mladi čovjek započeo svoje duhovno sazrijevanje. Svakoga je dana išao u crkvu, mrtvio se, odricao, a srijedom i subotom postio. Koliko je to bilo naporno za krhka mladića svjedoči izjava, da je na putu prema crkvi tri puta sjedao i odmarao se, a kad mu je majka govorila da će »do crkve umriti« pa će izazvati neugodnosti, neće ga pronaći, Tomo odgovara da se neće mrtav izgubiti, jer će ga već netko naći.
Na pitanje značajno za duhovni razvitak, tko je bio duhovnik Tome Stantića životopisac za sada ne zna odgovoriti. Vjeroučitelji u subotičkoj gimnaziji bili su u njegovo vrijeme franjevci, a zatim biskupijski svećenici. Za proučavanje
duhovnosti svakako je pitanje duhovnog vodstva značajno, ali u slučaju Tome Stantića još je neistraženo.